Zašto studirati odnose s javnošću Filozofskoga fakulteta? ^Istaknuto

Uvijek sam željela da napišem neki tekst o tome kako sam zahvalna što sam ovdje s vama tako da je ovo, osim govora, ujedno i moje oproštajno pismo ovom fakultetu i mojim kolegama.
Na završetku svoje srednje škole imala sam viziju šta želim studirati. Psihologija je bila ono što mi je najviše okupiralo pažnju i nisam se mogla niti htjela zamisliti negdje drugo. Ali ipak ne ispadne sve onako kako ste zamislili ali možda je tako i bolje.
Adolescenti, ili makar većina njih, ne vole naredbe i uslove i u takvim situacijama dobijatekontraefekat ukoliko ih tjerate na nešto. Ali u nekim slučajevima, barem mom, to može izaći na dobro.
Kada su moji roditelji čuli da se otvara Filozofski fakultet u Brčkom, automatski su prekrižili sve moje želje i planove koje sam imala što se tiču fakulteta. U početku sam bila bijesna, ljuta i povrijeđena jer ne poštuju moje odluke, ali dok si pod njihovim krovom radi što ti se naredi i šuti. Pošto sam uvidjela da od ljutnje i odbijanja nema ništa i da mi nema druge nego da se oprostim od sna da budem psiholog koji sluša ljude kako frfljaju o svojim problemima ležeći na kauču dok ja šaram olovkom po rokovniku, pomislila sam: ma zašto ne? Možda je ovo prava odluka koja će mi promijeniti život. I vjerovali ili ne, promijenila je.

Danas, 3 godine nakon upisa na ovaj fakultet, pišem javni govor na ovu temu i mogu reći da je ovo nešto najbolje što mi se desilo. Pomislićete, vau, ova mora da je pravo zabavna na žurkama ako joj je upis na fakultet hajlajt života. Ali ne, ja nisam nikakav štreber, nego mi se pružila prilika da studiram i uživam što nije slučaj na ostalim fakultetima. Red predavanja pa red odmora u kojem stignete završiti sve fakultetske obaveze bez pritiska, prijatni profesori i ugodna atmosfera, dobro društvo i zanimljiva predavanja, bolje od toga ne možete zamisliti. Očekivala sam da se neću snaći sama na nepoznatom terenu bez starog društva, stidljiva i povučena, ali još od prvog dana kada sam ugledala dekana kako nam se obraća i objašnjava nam kako će stvari dalje ići, znala sam da je donešena prava odluka i nikada nisam zažalila. Mnogo toga se desilo u ove tri godine i mogu reći da sam zaista ponosna što sam student ovog fakulteta.
Pored znanja sa odslušanih predavanja, ovaj fakultet pružio mi je mnogo više od toga što sumnjam da bi našla na drugom fakultetu. Izgradila sam sebe kao ličnost, naučila sam reći svoje mišljenje bez obzira na okolnosti, naučila sam da je ljudski pogriješiti i da me niko neće pojesti zbog toga i dobila sam jako dobre prijatelje. Okružena sam sjajnim osobama, dobrim kolegama, mala smo, ali odabrana grupa. Imala sam priliku da slušam predavanja sjajnih profesora koji su nam uvijek dostupni za saradnju i od kojih smo čuli mnogo dobrih savjeta i primjera iz njihovih života. Nikada mi nije bilo opterećenje otići na fakultet, zapravo sam se uvijek radovala svakom odlasku. Zato bih željela da naš fakultet nastavi sa radom u Brčkom jer zaista imaju šta da ponude budućim studentima. Pamtiću svog momka koji je zaspao na predavanju jer je došao umoran sa posla, kako me je šarao hemijskom po ruci pa kad ga je profesor pitao šta radi a on rekao tetoviram joj ruku, pamtiću kako smo se smijali dok smo radili vježbe za bolji govor, pamtiću sve ispijene kafe u omiljenom kafiću, sve sitnice koje su činile naše dane ljepšima, kad su nas pitali gdje vi imate predavanja a Dino je odgovorio: za šankom. Pamtiću nas po tome što smo otišli na praksu u vijećnicu sa trešnjama bez olovke i papira a tri puta nam je ponovljeno da zapišemo šta smo vidjeli i čuli. Sjećam se koliko smo se smijali na sjednici kad jedna starija gospođa nije znala ugasiti mobilni telefon koji je zvonio pa ga je gurala u torbu da se manje čuje. Sa ovog fakulteta nosiću najbolje uspomene vezane za svakog studenta i profesora i već žalim što se rastajemo jer su tri godine prošle u sekundi a što se mene tiče, sa ovakvim društvom i profesorima, ja bih mogla studirati još deset godina. Velika hvala našoj dragoj i nezamjenjivoj Nini koja nam je bila poput razrednice, pomagala nam i bila uvijek uz nas, bez nje ništa ne bi bilo isto.
Danas, zahvalna sam roditeljima što su preusmjerili moju odluku želeći samo najbolje za mene. Vjerujem da ću pronaći dobar posao u kojem će me čekati dosta stvari i izazova, ali spremna sam da im idem u susret i da ih rješavam umjesto da bježim od njih. I to je jedna od najvećih stvari koju me naučio ovaj fakultet.
Prilika poput ove ne dobija se svaki dan i meni je drago da sam je ugrabila.
Nataša Markov