Prije 28 godina na današnji dan srušen je biser arhitekture u Bosni i Hercegovini, Ferhat-pašina ili svima znana kao džamija Ferhadija u Banjoj Luci.

Ona je bila jedna od 16 banjalučkih džamija koje su tokom agresije na Bosnu i Hercogovinu srušene do temelja. Sedmi maj se simbolično obilježava kao Dan džamija, kao simbol sjećanja na Ferhadiju i sve druge džamije koje je agresor srušio i čije je ostatke uklanjao sa lokaliteta na kojima su se nalazile.

Ferhat-pašina džamija bila je jedna od najprepoznatljivijih i najljepših građevina u Banjoj Luci. Izgrađena je 1579. godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno od najuspješnijih arhitektonskih rješenja bosanske arhitekture 16. stoljeća. Izgradnju je finansirao bosanski sandžak beg Ferhat-paša Sokolović.

U kompleksu ove džamije nalazila su se tri turbeta: Ferhat-pašino, njegovih bajraktara i njegove unuke Safikadune. U džamijskom kompleksu bile su kamena i željezna ograda, česma i šadrvan, te staro mezarje u bašti. A kasnije je izgrađena i sahat-kula nedaleko od Ferhadije.

Džamija je djelimično uništena eksplozivom 7. maja 1993. godine, a nakon toga su vlasti Republike Srpske organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio džamijski kompleks. Ostaci ruševina odvezeni su na gradsku deponiju.

Islamska zajednica Banja Luke je 2001. godine dobila urbanističku saglasnost za ponovnu izgradnju džamije, te je na dan njenog rušenja, 7. maja, organizirano polaganje kamena temeljca. Tom prilikom došlo je do protesta, velikih nereda i napada na vjernike koji su prisustvovali ceremoniji postavljanja kamena temeljca.

Tada je teško povrijeđen Murat Badić iz Cazina, a od posljedica kamenovanja preminuo je 26. maja 2001. godine.

Svečano otvorenje novoizgrađene Ferhadije džamije upriličeno je 7. maja 2016. godine.

Izvor: Faktor

Svake godine na čelu kolone Marša mira nalaze se oni koji su u julu 1995. godine preživjeli marš smrti od Potočara do Nezuka. Prate ih snažne emocije, ali gotovo svi se vraćaju.

Mujo Delić iz Bratunca jedan je od njih. On je jutros u Nezuku krenuo na još jedan pješački pohod u čast žrtava genocida.

- Krenuli smo 11. jula, a nas 20 je išlo u izvidnicu, išli smo ispred i sačekivali smo kolonu. Svaki put smo bili na udaru njihovih zasjeda kojih je bilo veoma mnogo - prisjeća se Mujo Delić proboja ka Nezuku koji je trajao šest dana.

Kaže da mu je najteže bilo kada je putem sretao ranjenike, svoje poznanike i prijatelje koji su ga dozivali imenom.

- U tom momentu sam ih samo mogao previti i reći da iza nas ide grupa ljudi koja će nositi ranjenike. Međutim, ja nisam znao da je kolona razbijena, da su ljudi rastjerani... Sa mnom je bio moj najbolji drug Juso Cvrk koji je nedaleko odavde poginuo - priča Mujo Delić koji sada živi u Engleskoj.

Enver Musić iz Nove Kasabe kod Vlasenice kaže da spava sa Srebrenicom i ustaje sa Srebrenicom.

- Tu mislim na moju prorodicu i prijatelje koji su izginuli. Mi smo bili u jednoj enklavi od 45 hiljada ljudi. Svi smo se znali. Tokom proboja na slobodnu teritoriju ostalo je puno prijatelja, ranjenika, koje nismo mogli nositi. Teško je to - priča Enver Edo Musić o svom doživljaju marša smrti.

Kaže da će se slika ranjenika, svojih prijatelja, koji sjede i čekaju svoju smrt, sjećati dok je živ.

- Kada je rat počeo, imao samo 16 i po godina. Priključio sam se Armiji RBiH dobrovoljno, bio sam član 28. divizije, koja je razoružana u Zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. Bili smo nemoćni, nismo imali čime da se branimo - priča Enver.

Kroz šumu je išao šest i po dana, a najteže mu je bilo pred dolazak u Nezuk, gdje su mu ranjeni prijatelj i rođak, a jednoga od njih je morao ostaviti.

- Na Maršu mira ponovo vidim te slike. Sve mi se vraća, ali opet dobijam neko olakšanje kad sam tu. Ovo je počast za naše ubijene. Nama je cilj da omladini, svih vjera i nacija, pokažemo da smo normalni ljudi i da poslije svega što smo preživjeli ne mrzimo - navodi Enver Musić.

Salih Mulalić iz Potočara kaže da mu je najteži dan tokom proboja bio 12. juli 1995. godine kada je saznao da mu je poginuo brat Senad.

- Poginuo je 11. jula na svoj rođendan, a na taj dan je i ukopan. S bratom sam bio zajedno 11. jula i razmišljao sam da li da idem na čelo kolone, a njega ostavim iza, da barem jedan od nas preživi. Bio sam ubijeđen da nećemo preživjeti. U rejonu Šušnjara rastao sam se s bratom, pogledali smo se, zatvorenih usta, nismo mogli jedan drugom ništa reći. To nikada ne mogu zaboraviti - kaže Salih Mulalić.

U koloni smrti Salihu je pored brata ubijen i otac, a u periodu od 1992. do 1995. ubijeno mu je 67 članova porodice, među njima je i njegovo dijete koje je umrlo od gladi 17. aprila 1993. godine.

Preživjeli kroz Marš mira olakšavaju svojoj duši, a žele da se za njihov put zna i da bi podsjetili na sve strahote kroz koje je prošao bošnjački narod. Zbog toga svakom učesniku Marša mira pripada i njihova, posebna, zahvalnost.

Izvor: Faktor

Šezdesetpetogodišnji muškarac, pacijent na Odjelu kardiologije u Internoj klinici UKC-a Tuzla izvršio je jutros samoubistvo skočivši sa balkona ove klinike.

Ovu informaciju potvrdila je za RTV Slon glasnogovornica Uprave policije MUP-a TK Amra Kapidžić koja dodaje da rade na rasvjetljavanju ovog slučaja.

Izvor: Tuzlanski

Saobraćaj se ovog jutra u BiH odvija po mokrim i klizavim kolovozima zbog kiše i snijega, kojeg najviše ima u višim predjelima i preko planinskih prevoja.