Danas se navršavaju 133 godine od postojanja i djelovanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, najstarije naučne i kulturne institucije u Bosni i Hercegovini.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine godinama unazad bori se za opstanak, a danas se nalazi pred jednim od najvećih izazova i u takvom ozračju i obilježavanje rođendana događa se u jeku pandemija koronavirusa koja je zahvatila BiH i cijeli svijet.

Obilježavanje 1. februara, dana kada je osnovan Zemaljski muzej BiH, tradicionalna je manifestacija tokom koje se organizira veliki broj kulturnog i zabavnog sadržaja za sve uzraste.

Ove godine pridržavajući se svih epidemioloških mjera u Zemaljskom muzeju bit će organiziran slobodan ulaz u sobu Sarajevske hagade u dva termina (od 12.00 do 13.00 sazi i od 18.00 do 19.00 sati) te svečano otvaranje izložbe “Tragom divljih orhideja” na Odjeljenju za prirodne nauke, autorica izložbe Ermana Lagumdžija.

Izložba će posjetiocima pružiti priliku da se upoznaju s malim draguljima bosanskohercegovačke flore koje su dio krajolika za sve one koji su dovoljno pažljivi da ih prepoznaju.

Također, bit će upriličeno i svečano otvaranje izložbe “Predah” na Odjeljenju za etnologiju čiji su autori Samir Avdić, Lebiba Džeko, Nirha Efendić, Ernis Šljivo i Lejla Bečar.

Izložbu čine eksponati iz etnologije i arheologije koji svjedoče o višestoljetnoj tradiciji i običaju ispijanja kafe i uživanja u duhanu u Bosni i Hercegovini.

Pored tog sadržaja posjetioci će imati priliku za kupovinu publikacija i suvenira u izdavaštvu Zemaljskog muzeja BiH po promotivnim cijenama od 20 posto popusta i za besplatnu posjetu sobe Sarajevske hagade u određenim terminima.

Zbog obaveze provođenja epidemioloških mjera ulaz u svaki objekat Muzeja bit će kontroliran i ograničavan na maksimalno 30 osoba, najavljeno je iz Zemaljskog muzeja BiH.

Emira Bašić, dobitnica Zlatnog ljiljana, rođena je 3. jula 1969. godine u Bosanskom Novom, a poginula je 27. novembra 1993. godine u Sarajevu kao pripadnica 15. motorizovane brigade.

Ovo veliko ratno priznanje dodijeljeno joj je posthumno 1995. godine.

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Emira je bila studentica Žurnalistike na sarajevskom Univerzitetu. A ni slutila nije da će dan kada je otputovala iz svog rodnog kraja biti posljednji dan kada će vidjeti svoje najmilije.

Otišla je iz svog rodnog grada kako bi se školovala, kako bi postigla nešto u žvotu, ali joj je rat oduzeo sve, priča za Faktor njena sestra Samira Bašić.

- Emira je željela da se školuje, da uspije i zato je prešla tolike kilometre od svog doma kako bi završila fakultet. U tom se zadesio nesretni rat i nismo se više čuli s njom. Ona u Sarajevu, mi u Bosanskom Novom. Nama su kuću zapalili i bili smo primorani boraviti na stadionu u Bosanskom Novom, kao neki vid logora. Nisu nas tu dugo zadržali te smo nakon toga smješteni u jednu sobu kod neke starice jer nismo imali gdje – prisjeća se njena sestra Samira koja sada živi u Australiji.

Kaže da su zatim konvojem prebačeni u Karlovac, a odatle za Njemačku.

- Mi smo bili brojna familija, otac, majka i nas osmero djece. Svi smo otišli zajedno osim Emire. Majka je tada imala rak, bila je bolesna, ali još teže joj je padalo to što ne zna gdje joj je dijete. Sve su veze bile prekinute. Nas su u Njemačkoj smjestili u neku kasarnu kao izbjeglice, a mama je svaki dan u redovima za telefon stajala u nadi da će baš taj dan čuti nešto o Emiri. Zvala je Crveni križ, zvala institucije i tek jednog dana na njenu veliku radost čula se sa nekim ko bi joj mogao dati informaciju gdje nam je Emira. Međutim, majci su rekli da je Emira poginula prije deset dana. To ju je tako pogodilo, nikad se od tada nije oporavila. Plakala je, bila je neutješna i umrla je dvije godine poslije toga – kaže Samira.

Kaže da je ona imala 17 godina kada je Emira otišla od kuće.

- Moja sestra i ja smo se fino slagale. Mi smo imale veliku porodicu. Ona je trenirala karate kao i svi ostali, ja sam bila drugačiji tip, pa sam malo iskalala iz njihovog društva. Bila je tvrdoglava, šta god zacrta, moralo je biti tako. Ja sam bila nježnija, a oni su bili sportski tipovi pa su imali više tema za razgovor. Mami je puno pomagala, i puno je čitala. Nije ni izlazila navečer kao ostali njeni vršnjaci. Htjela je da nešto ostvari u životu. Nije razmišljala kao djevojke njenih godina da ima momka, htjela je da se školuje. U školi je imala sve ijednu peticu. Bila je tako uporna, kad nešto hoće da uradi, to i uradi – kaže njena sestra sa osmijehom.

Ističe da je nimalo nije iznenadilo kada je čula da je Emira uzela pušku u ruku i stala u odbranu domovine.

- Nisam se iznenadila da je išla na ratište jer znam kakva je kao osoba. Ona nije od onih koji bi sjedili u podrumu. Njen karakter je bio takav da bi sigurno išla na ratište. A drago mi je bilo čuti i pročitati kakva je bila, kako se borila. I ponosni smo na nju. Pričamo svima kakvu smo sestru imali. Imamo isječke iz novina iz Sarajeva. Svi se iznenade kada im pričamo. Pretežak nam je period bio kada smo saznali da je više nikad nećemo vidjeti – kaže Samira.

Njeni saborci kažu da je bila "prava legenda".

Ratni komandant Fuad Abadžić bio je Emirin nadređeni, i kaže kako je ona bila primjer bosanske žene i žene vojnika.

- Ona nije zaslužila jednog već tri ljiljana. Nikada nije odbila naređenje, nikada nije rekla da neće da ide u akciju. Išla je sa puškom, rame uz rame sa muškracima. Bio sam joj komandant, ona je bila jedna fina, odmjerena djevojka, koja je stupila u redove Armije RBiH i isticala se hrabrošću. Nije ni trebala da bude na liniji tada kada su zapucali, i snajper ju je pogodio u rovu – kaže Abadžić.

Ukopana je na mezarju na Kovačima.

- Ovo nije ona priča "o mrtvima samo najbolje", ona je zaista bila takva. Bila je hrabra, odvažna, družila se sa svima. Bila je stvarno uzor borca, a imali smo u jedinici još žena, djevojaka. Ona je zaista bila pravi vojnik. Ja sam našao neko platno te sam dao da se sašiju uniforme, i ona ju je obukla. Bila je uvijek sređena, našminkana. Sad da odem - znam gdje je ukopana na mezarju – priča Abadžić.

Kaže kako je mislila da su njeni roditelji Mehmed i Hatidža poginuli i tada se priključila Armiji.

- Kasnije se ispostavilo da su njeni svi preživjeli, ali Emire nažalost danas nema – zaključuje Abadžić.

U novinama je nakon njene pogibije pisalo "Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku".

Visoko je čaršija od zanata, a ni okolna mjesta ne zaostaju u tome. Svako od njih ima svoj posao ili zanat po kojem je prepoznatljivo, pa su, tako, Moštrani poznati povrtlari, pažnju prolaznika plijene ogromne površine pod plastenicima u kojima se uzgaja povrće, Godušani su čibukčije, a grnčari su se smjestili u selu Liješeva.

Ovaj pomalo zaboravljeni zanat u ovom selu u okolini Visokog danas čuva još osam grnčara. Vrijedne i vješte ruke liješevačkih grnčara i danas prave zemljano posuđe. Bez dobrog zemljanog lonca nema ni dobrog bosanskog lonca. Najmlađi je grnčar u Liješevi tridesetogodišnji Emir Ohran, piše STAV.

"Ima nas osam u selu koji radimo ovo, većinom su to stariji, ljudi u penziji, nas mlađih je dvojica-trojica i to je veliki problem za budućnost ovog posla", započinje priču Emir u svojoj maloj radionici i dodaje:

"Od babe sam naučio zanat. On je od desete godine počeo raditi, od šestorice braće, njih dvojica naučila su zanat od svoga babe, moga dede. Zanat se s koljena na koljeno prenosi u mojoj porodici, moj babo je bio grnčar, i dedo, i pradedo... Nemamo pisanih dokumenata koliko to datira u prošlost, ali iz priča koje se prenose s koljena na koljeno znamo da su se naši preci ovim poslom bavili. Imam dosta amidžića, ali ja sam jedini od ovih mlađih naučio zanat. Imam još amidžu koji se ovim bavi, ali on je već stariji čovjek, ima 73 godine. I on ima svoju radnju. On to u zadnje vrijeme slabije radi, malo mu se i ruke tresu. Ovdje je sve ručni rad, još radimo kako se prije radilo. Malo smo samo ovo kolo modificirali, stavili bubanj od veš-mašine zato što je centriran, ranije smo imali stare drvene kotače, ali oni se ne mogu centrirati nego imaju lufta i to predstavlja teškoću prilikom pravljenja posuda. Od malih nogu radio sam s babom grnčariju. Prvo sam mu zemlju pripremao, pa sam onda počeo raditi ove manje stvari. Kasnije sam počeo raditi ovo veće."

Dok je odrastao uz grnčariju, Emir se i školovao. Završio je Srednju medicinsku školu, zatim diplomirao pravo, pa naučio njemački jezik i otišao u Njemačku da radi.

Povratak iz Njemačke

- Vratio sam se iz Njemačke da položim B2 stepen njemačkog jezika prije dvije godine i tada su me zadesile neke životne stvari. Babo mi je preselio iznenada i to mi je život okrenulo naopačke. I eto, sad sam tu. Imao sam šanse za tu Njemačku, ali mati mi je sama pa sam nastavio ovo raditi. Još sam na birou, nezaposlen. Pokušavao sam se zaposliti negdje. Nisam baš imao uspjeha. Ali može se i od ovoga posla zaraditi za život. Da se može nešto veće ostvariti, to je teže. Sad je malo teže s ovim zemljanim posuđem. Zbog korone nema sajmova i malo se teže može prodati. Sve u svemu, može se zaraditi da se solidno živi, mada bih volio iskoristiti i moju školu, da nisam godine džaba učio, a ovo ću svakako nastaviti našao neki posao ili ne našao - priča Emir.

Dok mu je otac rahmetli bio živ, on je išao po sajmovima širom Bosne i Hercegovine, imao je svoje stalne mušterije koje kupuju njihovo zemljano posuđe i preprodaju ga. Kada je Emir preuzeo posao nakon očeve smrti, zadržao je i stare mušterije, a stekao i neke nove kupce.

- Ne mogu se sjetiti s koliko godina sam napravio svoj prvi rad ovdje. Znam da je to bilo u onim godinama odmah poslije rata, tada sam nekako počeo s babom raditi ovdje. Babo je radio u 'Kožari' pa je jedno vrijeme bio batalio ovaj zanat. Međutim, u onom poslijeratnom periodu, kada je 'Kožara' počela propadati, nekoliko mjeseci radnici nisu primali platu i babo je odlučio da nastavi sa zanatom koji je od svog oca naučio – grnčarstvo. Znam da je moj prvi rad bila neka pepelnica ili neka druga mala posuda. Za ove velike treba baš dosta vremena da se nauči. Mi radimo onako kako su naši stari radili. Recimo, debljina zida svugdje mora biti ista – ako je previše debelo, ostane živa zemlja i kasnije puca - priča Orhan.

Ističe da je lijep osjećaj čuvati tradiciju koja je toliko duga. "Ja sam ovo naučio od babe i želim to prenijeti dalje, da se ne zaboravi. Mada sad omladina neće ovim da se bavi. Jeste malo teretli posao, nije lagan, to je sigurno, ali meni ne predstavlja problem. Volim ga i želim se ovim baviti, želim i da u budućnosti ostane u našoj porodici", govori Ohran.

Dok priprema zemlju za pravljenje posude, Emir nam objašnjava proces. Za početak, najvažnije je, kaže, pronaći odgovarajuću zemlju, glinu. Grnčari iz Liješeve zemlju kopaju u šumama između Visokog i Kiseljaka, ali nije svaka glina pogodna za oblikovanje.

- Ima ljuta i slaba, moramo miješati ljutu i slabu glinu da dobijemo pravi sastojak, jer ova ljuta hoće pucati ako je stavimo samu. A kad ovu slabu stavimo samu, ona se ne da izgoniti, kada je izgoniš, ona se sliježe dolje. Najvažnije je pronaći pravi omjer da se dobije na čvrstoći, da ne puca, a da se može i oblikovati. Sada ovdje imam tri vrste gline, dvije vrste slabe i jednu ljutu. Ja to pomiješam, znam koliko koje ide", objašnjava Emir i dodaje da nije lahko ni pronaći glinu u šumi jer se prvo mora skinuti sloj od dva-tri metra ove obične zemlje da bi se došlo do gline.

Kada nakopa jednu traktorsku prikolicu zemlje, to mu je dovoljno da radi godinu. Kada glinu doveze kući iz šume, istrese je i pokrije najlonom. U vrijeme kada kiša pada otkriva najlon kako bi voda rastopila zemlju, jer glina iz šume dođe u grudama kada je suha. Najbolje je za glinu kada je vani mraz i kad smrzne, onda kada se otkravi, grude se rastope. Sljedeći je korak mljevenje zemlje, a nakon toga oblikovanje. U principu, oblikovanje se radi samo rukama pa je to pravi ručno rađeni proizvod.

Nakon što se oblikuje predmet, on ide na sušenje na laganoj vatri. Zimi se predmeti koje grnčari izrade suše na peći na laganoj vatri, a ljeti na suncu. Uzima jednu posudu s police i pokazuje nam kako izgleda osušena posuda. Nakon sušenje, naredni je korak pečenje zemljanog posuđa.

- Velika mi je peć za pečenje posuđa pa ja napravim dosta proizvoda i osušim ih, a onda jedan dan potpalim peć i pečem. Nemam peć na struju pa da napravim dvoje-troje i pečem. Ja radim kako se oduvijek kod nas radilo, peć na drva, ložim panjeve i bukova drva baš kako su prijašnji naši radili. Nakon pečenja i hlađenja gotovih proizvoda, oni se mogu, ali i ne moraju, farbati, te su spremni za upotrebu. Ako se farbaju, onda je to kombinacijom brašna i vode - objašnjava Emir.

Postoji i boja koja se može nanositi na tek osušeni predmet. Riječ je o crvenoj boji dobijenom drobljenjem kamena pronađenog u glini. Kamen se tuca i miješa te zatim perom nanosi na izrađenu posudu.

Unikatni radovi

Emir nam pokazuje peć u kojoj peče izrađene i osušene zemljane predmete. Kaže da je najveća u selu. Dodaje kako je zbog toga ne može potpaljivati često, nego čeka da mu se nakupi malo više suđa pa tek onda peče. Prvo kreće s laganom vatrom stavljajući panjeve, a onda bukove cjepanice. U peći je takva temperatura da se željezo topi.

Grnčari najčešće prave standardne setove zemljanog posuđa – šerpe, lonce, ćupove i slično – ali vrlo često rade i sve ono što kupac želi. Tako su za jednog kupca iz Mostara pravili tanjire s utisnutim motivima Starog mosta. Kupac još ofarba tanjire i onda ih prodaje turistima kao suvenire.

Grnčarstvo, kao zanat koji je sve manje zastupljen u današnje vrijeme, ipak postaje sve traženiji i popularniji zanat. Kupci danas traže unikatne ručne radove, a grnčarija Emira Ohrana i drugih liješevačkih grnčara upravo to i jeste. Jedan su od trendova u svijetu i radionice o grnčarstvu. Iako još takvi trendovi nisu stigli do nas, grnčarija Emira Ohrana bila je domaćin ljudima iz travničkog muzeja koji su mjesec boravili u Liješevi kako bi naučili tajne grnčarskog zanata. Uspjeli su naučiti praviti manje posude, odnosno, osnove su savladali. To je sasvim dovoljno da posjetiocima muzeja mogu demonstrirati ovaj stari zanat. Također, bio je im je i jedan student Akademije likovnih umjetnosti koji je branio magistarski rad za koji su po njegovim uputama izrađivali određene predmete. Uspješno je magistrirao.

Iako u Liješevi ima osam grnčara, oni nisu okupljeni ni u kakvo udruženje niti su na bilo kakav način organizirani.

- Ljudi ovdje kod nas nisu plaho zainteresirani da napravimo udruženje, da se dobiju neka sredstva, da ljudi naprave pomoćne objekte makar - kaže Emir i dodaje da će, pošto je najmlađi, vjerovatno on morati pokrenuti proces organiziranja grnčara.

"Moj babo je grnčarima ovdje predlagao da ista posuda kod svih grnčara treba imati istu cijenu, pa kome je nafaka, taj će i prodati, ali niko ga nije ozbiljno shvatao", završava Emir Ohran.

Ukupan broj dolazaka turista u decembru 2020. godine u Federaciji BiH iznosio je 24.833 što je za 62,4 posto manje u odnosu na decembar 2019. godine, a u odnosu na novembar 2020. godine više je za 38,6 posto.

Učešće domaćih turista u ukupnom broju dolazaka bilo je 63,9 posto, a stranih turista 36,1 posto. Ukupan broj noćenja u decembru 2020. godine iznosio je 49.683 što je za 58,9 posto manje u odnosu na decembar 2019. godine, a u odnosu na novembar 2020. godine više je za 34,8 posto. Učešće domaćih turista u ukupnom broju ostvarenih noćenja bilo je 56,4 posto, a stranih turista 43,6 posto.

Prema vrsti smještajnog objekta najveći broj noćenja je ostvaren u okviru vrste Hoteli i sličan smještaj sa učešćem od 95,9 posto. U strukturi noćenja stranih turista najviše noćenja ostvarili su turisti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (34,6 posto), Hrvatske (11,3 posto), Srbije (8,2 posto), Turske (5,8 posto) i Crne Gore (3,4 posto) što je ukupno 63,3 posto. Turisti iz ostalih zemalja ostvarili su 36,7 posto noćenja, podaci su Federalnog zavoda za statistiku.

Broj raspoloživih kreveta u decembru 2020. godine iznosio je 17.744 što je za 27,9 posto manje u odnosu na u decembar 2019. godine. Neto stopa iskorištenosti kreveta za vrstu Hoteli i sličan smještaj na području Federacije BiH u decembru iznosila je 8,7 posto.