Brčak Jasmin Šabanović za infobrcko: Nažalost, ali mislim da su studenti i mladi doktori u BiH izgubljeni ^Istaknuto

Medicinski fakultet 2015. godine završava u Sarajevu sa diplomskom tezom iz domena dječije hirurgije u saradnji sa mentorom doc. dr. Zlatanom Zvizdićem koja je objavljena u međunarodnom časopisu za biomedicinska istraživanja. Nakon toga počinje da radi kao specijalzant na Odjelu za abdominalnu i vaskularnu hirurgiju Opće bolnice u Brčkom. U međevremenu završio je poslijediplomsku školu abdominalne sonografije u Tuzli pod mentorstvom prof. dr. Slavice Beneš Mirić, kao najmlađi učesnik od osnivanja te škole. Prošle godine u Wuppertalu u Njemačkoj dobio je od strane Evropskog vijeća za reanimaciju, certifikat za bazično tretiranje politraumatizovanih pacijenata. Trenutno, pohađam Master studij u području laparoskopske i minimalno invazivne hirurgije na Queen Mary Univerzitetu u Londonu i na Kraljevskoj londonskoj bolnici kao dobitnik Chevening stipendije koju dodjeljuje britanska Vlada.

Kako si „uplovio" u svijet medicine i interesovanja za tu nauku?

Sa medicinom sam se susreo veoma rano, naime, moj otac je urolog, tako da sam već od ranog djetinjstva vidio šta medicina zapravo jeste. Zapravo, on je i najveći razlog zbog čega sam se opredijelio da se bavim medicinom kao profesionalnim izborom. Njegova požrtvovanost da 70- ih godina prošlog stoljeća, iz jednog malog mjesta u Istočnoj Bosni prvo diplomira na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a potom da specijalizira urologiju u Zagrebu i na poslijetku da postane stalnim članom Evropske asocijacije urologa mi je zapravo dala veliki zadatak. Njegova požrtvovanost strukom i naukom kao i njegova ogromna motivacija za stalnim učenjem i usavršavanjem je mene potakala da budem makar djelić onoga što je on sada.

Svi znamo da je izučavanje medicine teško i nosi velike odgovornosti kroz život. Sa medicinom nema „igre". Možda danas novi naraštaji misle da se sa medicinom može „kako hoće".

Prije bih rekao da sistem olahko shvata studente, nego što studenti olahko shvataju medicinu. Medicina se nije izvukla posljedica globalizacije, dapače ona se zapravo izvukla iz domena uslužne djeatnosti i postaje industrija sama za sebe. Ogromni novci se danas izvlače iz medicine kao biznis, jer pacijenti žele više, bolje i brže. Tu zapravo i nastaje problem. Jer edukacija pada u drugi plan, a kako zaraditi više novca postaje jedini i najvažniji cilj. Mislim da su studenti i mladi doktori u Bosni i Herecegovini i na Balkanu zapravo izgubljeni ili bolje rečeno dezorijentisani. Edukacija tih ljudi više nije zasnovana na sistemu evaluacije vrijednosti znanja i vještina, nego zapravo kao lični izbor i prepuštena je čistoj improvizaciji. Žalosno je da danas, imate hirurge, interniste ili pedijatre sa diplomama koji zapravo tek počinju da uče nakon završene specijalizacije i nisu adekvatno obučeni. Tu nastaje veliki problem, jer sistem počinje da proizvodi defektan kadar koji zapravo će koštati državu više nego da ga uopće nema. To je zapravo moj najveći strah, ne samo za mene, nego i za ostale.

Queen Mary University of London, jedan od najboljih medicinskih fakulteta u Ujedinjenom Kraljevstvu je jedna nova stranica tvog života?

Uvidio sam da jedini način da steknem određeno znanje jeste da se sam borim za svoju edukaciju i usavršavanje. Tražio sam način, kako da steknem dodatna znanja iz područja koje se želim baviti, a koji neće ovisiti o sistemu koji mi je na raspolaganju. Uvijek sam imao u podsvijesti Chevening stipendiju koja je najvjerovatnije najprestižnija u svijetu, ali sam mislio da jednostavno biti izabran među destine hiljada prijavljenih, predstavlja samo pretenciozno razmišljanje koje nema dodira sa stvarnošću. Međutim, odlučio sam da pokušam i kroz godinu dana koliko je trajala selekcija, prolazio sam krug za krugom i danas Vam pišem iz Londona. Queen Mary Univerzitet i njegov Medicinski fakultet u Londonu ima tradiciju vise od 350 godina. Veliki broj njegovih nobelovaca dali su doprinos u razumijevanju medicine kakvu je danas poznajemo od biologije nervne ćelije i transmisije nervnog impulsa, pa sve do otkrića magnentne rezonace bez koje danas ne možemo zamisliti kliničku praksu. Zaista raditi i učiti u mjestu odakle su svoje znanje stekli Alexandar Fleming, zaslužan za otkriće Pencilina, ili Sir Isaac Newton otac moderne fizike ili pak Mahatma Gandi, veliki državnik ulijeva više nego osjećaj ponosa, ali i ogromne zahvalnosti.

Jesi li sam sa ovih područja i Balkana?

Trenutno sam jedini Bosanac koji je primljen na jednu od hirurških disciplina Queen Mary Univerziteta u Londonu, čija je medicina na posljednoj Sangajskoj listi svrstana među 10 najboljih u svijetu, a Barts Cancer Institute koja je zapravo moja matična ustanova ima godišnji budžet za istraživanje karcinoma malo više od pola milijarde maraka. Tokom mog boravka moj fokus će biti usmjerena na osnovnu kliničku laparoskopsku hirurgiju koja pripada spektru minimalno invazivne hirurgije.

Brčak na Queen Mary University of London, zar nije lijepo! To danas i treba ovom gradu i BiH, ali, nažalost, mnogi odlaze iz BiH. Ostaješ li u „stranom svijetu" ili se vraćaš?

Da, mnogi odlaze. Navesti ću samo primjer da iz moje generacije koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 2015. godine, od 85 diplomiranih doktora medicine, samo nas je 20 -ak ostalo u Bosni i Herecgovini, što predstavlja dvije trećine cjelokupne generacije. Oni su sada uspješni liječnici u Njemačkoj, Švicarskoj i Norveškoj. Ja se svakako vidim u Bosni i Hercegovini, jer prvenstveno to je moja jedina domovina, ali sigurno se planiram nastaviti educirati i u inostranstvu.

Šta država treba uraditi da zaustavi odliv mladih i stručnih osoba?

Da bi mladi ostali u Bosni i Hercegovini prvo treba izgraditi sasvim novi sistem. Sistem koji je zasnovan na kritičkom razmišljanu, a ne na prostoj reporodukciji informacija koje su nam usađene kao obrazac djelovanja i ponašanja. Možda je moj odgovor previše retorički, ali misim da ću ga sa ovim primjerom pojasniti. Jedan od obaveznih predmeta na mom Unverzitetu koji svaki student mora pohađati bez obzira da li pohađao neki medicinski ili društveni smjer jeste Journal Club. Jednom sedmično analiziramo studiju koja je objavljena u jednom od 10 najboljih časopisa iz hirurgije. Na jednom od tih časova, jedan student je ustao i iznio svoju analizu te studije gdje je zapravo oborio čitavu metodologiju tog istraživanja i dokazao da ta studija ne samo da nije trebala biti objavljena, nego ne bi smjela biti prezentovana uopće, jer predstavlja samo jednu običnu statističku grešku. Potom je profesor rekao da je on zapravo autor te studije, čestitao mu i rekao da sve što je danas rekao napiše u svom pismu uredništvu tog časopisa kako bi dobio reference za biografiju, iako će to značiti veliku štetu za ugled tog časopisa, a i za profesora samog. Kada uspijemo izgraditi takav sistem stanja svijesti, mladi će prestati odlaziti iz Bosne i Hercegovine.

Svi su nezadovoljni, društvo, medicina ... Hoće li biti bolje?

Mislim da u Bosni i Hercegovini ima dosta pozitivnih dešavanja i vijesti, ali ih mainstream mediji ne prikazuju, jer to ne ide u prilog sveopće društvene apatije. Puno je lakše kuditi, nego nešto mijenjati. Prelazak iz jednog agregatnog stanja u drugo zahtjeva energiju, a ta energija je rad, rad i samo rad. Lijenost, ili kako bi moj dobri prijatelj Suad rekao, gaflet jeste najgora bolest i protiv nje se je teško boriti. Rad je jedini lijek protiv takvog stanja duha. Kada to shvatimo i primjenimo svima će nam biti bolje. Ima ona poznata izreka od Hermana Hessea: "Jučer sam bio pametan, zato sam želio mijenjati svijet, danas sam mudar, zato mijenjam sebe".

Na kraju, želio bih dodati samo jedan citati iz govora čuvenog lorda Farindoona, kojeg sam nedavno slušao ovdje u Londonu koji je rekao: Vjerujte u sebe! Jer vaše vjerovanje postaje vaša misao. Vaše misli postaju vaše riječi. Vaše riječi postaju vaša djela. Vaša djela postaju vaše navike. Vaše navike formiraju vaš karakter, a vaš karakter određuje vašu sudbinu.