Menu

Na scenu stupaju internet nacije, Facebook sindikati, Twitter diplomatija... Istaknuto

zuti.prsluci.pariz .epa U novom digitalnom svijetu 'obični građani' imaju mnogo veću manevarsku mogućnost i efikasnost nego tradicionalne interesne grupe kao što su sindikati, (ne)vladine organizacije ili politička opozicija.

 


Piše:Zekerijah Smajić

Malo je kome iz svijeta visoke politike završnica ove godine bila toliko loša, neočekivana i nepredvidljiva kao francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.

 

U trenutku kada su sve karte za preuzimanje liderske pozicije u Evropi bile u njegovim rukama, „žuti prsluci" su za nekoliko subotnjih prosvjeda ulicama Pariza i drugih većih francuskih gradova izbacili na površinu godinama prikrivane socijalne, ekonomske i druge društvene probleme i nepravde Macronove zamišljene „superdržave".

 

Uprkos destrukciji ultraških pokreta i sa lijevog i sa desnog političkog spektra i uprkos tradicionalno neizbježnom pljačkaškom pohodu infiltriranih bandita među demonstrantima, „žuti prsluci" su pridobili podršku oko 80 posto francuske nacije, čime se nije mogla pohvaliti niti jedna dosadašnja sindikalna ili opoziciona socijalna revolucija u ovoj zemlji.

 

Epilog je manje više poznat.

 

Francuski predsjednik se izvinuo prosvjednicima i građanima što u prvi mah nije razumio njihove poruke. Pravosudni organi su omekšali strogoću prema uhapšenim prosvjednicima. Pregovori s predstavnicima nezadovoljnih slojeva društva su uozbiljeni kao nikada dosad, a paketi predsjedničkih i vladinih mjera teški milijardama eura, gotovo se svakodnevno usklađuju sa zahtjevima „internet-nacije" i „fejsbuk-sindikata" preobličenih ovoga puta u formu „žutih prsluka".


Fascinirajuća politička nepristranost

 

Kada su prosvjedi započeli 17. novembra zbog poskupljenja tečnih goriva, francuska Vlada, resorna ministarstva i kabinet predsjednika Macrona bili su uvjereni da „spontano okupljanje" građana preko Facebook, Twitter i Instagram mreža neće imati ozbiljnije domete jer, govorilo se, prosvjednici nemaju javno prepoznatog lidera. Nemaju unutarnju hijerarhiju i jasnu subordinaciju u upravljanju masama. Niti imaju jasno formulirane zahtjeve o kojima se s francuskim institucijama može, eventualno, pregovarati.

 

Nakon samo četiri-pet uzastopnih „spontanih" subotnjih marširanja rasrđenog francuskog srednjeg staleža, pokazalo se da je poskupljenje tečnih goriva došlo tek kao posljednja kapljica u već odavno prekipjelom loncu sve očiglednije socijalno raslojenog francuskog društva nepravedno razdijeljenog na multibogatašku manjinu i većinsku sve siromašniju nekadašnju srednju klasu,

 

Iako za 18 mjeseci vladavine nije ni mogao ostvariti mnogo od svojih predizbornih obećanja u vezi s „drugačijom Francuskom" i „efikasnijom Evropskom unijom", iznenadna novembarsko-decembarska Facebook-revolucija širom Francuske primorala je predsjednika Macrona na preispitivanje cjelokupne njegove neoliberalne doktrine čije je, sve do ovih dana, bio oličenje u taboru mlađih i perspektivnih evropskih i svjetskih lidera.

 

Facebook-revolucionari su ga, bez ispaljenog metka iz svoga tabora, natjerali da dosadašnju profitersku ideologiju francuske manjine zamijeni socijalno pravednijom i ljudski moralnijom doktrinom. Još važnija od ove, je poruka francuskom predsjedniku da bi, iako je za šefa države izabran legalno na demokratskim izborima, mogao biti smijenjen na ulici! Ako ne bude radio u korist francuske većine.

 

A „većina" ni u demokratiziranoj Francuskoj, poručili su prosvjednici, nisu oni koji žive od politike, već upravo suprotno - oni koji, razočarani i lijevim i desnim politikama, ne izlaze na izbore.

 

Takvi, izgleda, tek sada stupaju na scenu. To su oni koji nisu ni desno ni lijevo, ni centar ni ultra. To su građani „trećeg puta" kojima za njihovo poimanje revolucije nisu potrebni nikakvi prekaljeni revolucionari, tradicionalni sindikalni lideri, nikakvi govornici ili glasnogovornici. Njihova snaga je u „Internet-naciji". Potencijalnoj snazi budućnosti.


Od Obame, preko balkanskih lidera, do 'žutih prsluka'

 

Mnogo prije „žutih prsluka" i Macronovog povratka iz svijeta fantazije u svijet realnosti, bilo je vidljvo da bi arhitekturu novog globalnog poretka sve manje mogle tvoriti tradicionalističke birokratske države i da će se na tradicionalnim kvazidemokratskim izborima birati predsjednici, premijeri i nacionalne skupštine.

 

U novom svijetu digitalnih komunikacija, bioinžinjeringa i „humanoidne" robotike glavnu riječ bi u sve većem broju, smatraju futurolozi, mogli imati „internet-narodi" s globalističkom nacionalnom sviješću. Jer, smatra se, i njihovi glavni životni problemi proističu iz globalnog bespravlja. Twitter-diplomatija, Facebook-sindikati i globalne migracije (kao najnovija vrsta globalne revolucije), sve je to već tu. Sve su to svakodnevno vidljivi fenomeni, sviđali se oni današnjim tradicionalistima ili ne, uključujući i mene.

 

Evo samo nekoliko primjera.

 

Prethodni, 44. po redu američki predsjednik, Barack Obama, godinama se hvalio da je prvi američki šef države koji je predsjedničke izbore 2009. dobio internet-kampanjom na društvenim mrežama.

 

Sadašnji američki predsjednik Donald Trump je, od prvog dana svoga mandata, sve najvažnije odluke objavio prvo na Twitteru: odluke o smjeni svojih najbližih saradnika iz svere pravosuđa, nacionalne sigurnosti i odbrane; odluku o uvođenju revanšističkih trgovinskih sankcija prema Kini i Evropskoj uniji; odluku o povlačenju SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama; decembarsku odluka o bojkotu Marakeškog globalnog pakta o migracijama; te najnoviju odluku o povlačenju SAD-a iz epohalnog sporazuma sa Rusijom o likvidaciji raketa kratkog i srednjeg dometa, kao i isto toliko šokantnu odluku o povlačenju američkih trupa iz Sirije.

 

Ni njegov imenjak Donald Tusk, predsjednik Evropskog vijeća, ne zna disati bez Twittera. Završetak historijskih pregovora s Velikom Britanijom o njenom izlasku iz Unije; odluka o vanrednom decembarskom samitu EU o rusko-ukrajinskoj krizi; ocjena o učinku austrijskog šestomjesečnog predsjedavanja Unijom - samo su neke od Tuskovih objava koje su prvo objavljene na istom personaliziranom globalnom kanalu.

 

Tako danas rade i svi drugi glavni i najvažniji ljudi današnje državničke scene – Vladimir Putin, Xi Jinping, Angela Merkel, Theresa May, Jean-Claude Juncker... A kada to rade oni, logično je da se i naši balkanski Vučići, Plenkovići, Izetbegovići, Čovići, Dodici... ponašaju na isti način. Pokušavajući tehnološki biti u trendu.

 

Naravno, sav taj put od Baracka Obame do balkanskih vođa i „žutih prsluka" nije trajao toliko dugo kao što su nekada trajale mijene u predindustrijskoj epohi. U vremenu internet-revolucije sve se ovo, kao što se vidi, odmotava munjevito. Sve brojnije indicije govore da bi u narednih 20 do 50 godina internetizacija mogla izobličiti sve dosadašnje forme života, tradicionalne izborne procese, principe institucionalnog odlučivanja, načine upravljanja državama i nacijama...


Arapsko proljeće, pravda za Davida i Dženana

 

Ne tako davno „Arapsko proljeće" je, sjećate li se, počelo također „spontano" nakon što je Vlada u Tunisu povećala porez i trošarine na prehrambene proizvode. Samo jedan, na prvi pogled marginalan Tunižanin, ulični prodavač Mohamed Buazizi, spalio se 17. decembra 2010. godine. Takvim svojim osobnim izborom povukao je okidač masovnih pobuna protiv vladajućih režima u više bliskoistočnih i zapadnoafričkih zemalja.

 

Nakon Tunisa, do spontanih ili izrežiranih nemira i ratova u cilju promjene vlasti ili političkih sistema, ubrzo je došlo u Egiptu, Libiji, Jemenu, Siriji. Stvoreni su ozloglašeni pokreti za Islamsku državu Irak i Levant (ISIL) i nigerijski pokret talibana Boko Haram, a plemenske pobune ili građanski ratovi se još uvijek vode u Siriji i u nekoliko zemalja Zapadne Afrike.

 

„Facebook-revolucije" u Francuskoj, Mađarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Španiji, Grčkoj, Rumuniji, Albaniji... pa u nekoj mjeri i protesti protiv „krvavih košulja" u Srbiji, građanski pokreti „Pravda za Davida" u Banjaluci i „Pravda za Dženana" u Sarajevu, primjeri su koji na svoj način potvrđuju istu fabulu: da u novom digitalnom svijetu 'obični građani' imaju mnogo veću manevarsku mogućnost i efikasnost djelovanja prema vlastima nego što su to imale tradicionalne interesne grupe kao što su sindikati, (ne)vladine organizacije ili politička opozicija.

 

Pokazuje se, također, da je jedan od prethodnih francuskih predsjednika bio u pravu kada mi je odustajući od ponovne kandidature za predsjednika nedavno rekao da je u današnje vrijeme „internet-naroda" veoma teško postati i ostati lider nacije u bilo kojoj državi svijeta „kada hiljade, stotine hiljada ili milioni novih politički neopredijeljenih „birača" svakodnevno, sa prozora vlastitih internetskih osmatračnica, posmatraju legalno izabrane vlasti, nacionalne lidere, vlade i parlamentarne skupštine... Oni motre i mjerkaju, a nisu na našim biračkim spiskovima", reče mi.

 

Ključna zajednička poruka ovog novog globalnog „internet-naroda" je: „Da! Mi znamo šta su demokratski izbori i legitimitet vlasti! Zato i želimo umjesto u glasačkim kabinama glasati na ulici. Jer i narod koji, razočaran i lijevim i desnim i ultraradikalnim politikama, ne izlazi na tradicionalna birališta ima pravo glasa.

 

A jedini izvorni legitimitet svake vlasti je onaj koji se dobije direktno od vlasnika izvornog legitimiteta. A to nisu ni glasačke mašine, ni izborni zakoni, ni politički inžinjering, niti su to narodni predstavnici. To su građani bili ili ne bili politički uformljeni!

 

Ne ulazeći u naučno-teorijske rasprave po kojima „radikalna demokratija" katkad može poprimiti i oblike diktature većine u kojoj bi i sama demokratija mogla nastradati, francuski predsjednik je razumio poruku. I nije jedini među onima koje je iznenadna „evropska zima" dovela do očaja.

 

Umjesto dojučerašnjih snova i planova o lideru Evrope, Macronom je sada ostalo vrlo malo vremena da uz sizifovske napore pokuša obnoviti kakvo-takvo povjerenje etnički, politički, vjerski, kulturološki i socijalno vrlo slojevite francuske nacije. Jer „žuti prsluci" su najavili proteste i u 2019. godini. Sličan scenarij bi se mogao dogoditi i u Mađarskoj sa mogućim nastavkom predstave i u nekim drugim zemljama Evrope i šire, a krhka Vlada premijera Charlesa Michela u Kraljevini Belgiji je prva koja je 18. decembra kapitulirala.


Globalne migracije kao 'nova tiha revolucija'

 

O migracijama kao novoj tihoj revoluciji u kojoj se „revolucionari" ne bore da bi, kao „žuti prsluci" promijenili uslove života i vlast u vlastitoj zemlji, već koji vlastitu zemlju mijenjaju za bolju, ma gdje ona bila – tek će se govoriti.

 

Sukob civilizacija u vremenu digitalizacije i društvenih mreža, sve bi manje mogao biti utemeljen na nacionalnim, kulturološkim, vjerskim ili ideološkim premisama, a sve više na socijalnoj neravnopravnosti. Današnji svijet ovakav kakav je sa svim svojim nehumanim i humanim obilježjima, internet je učinio sve vidljivijim svim narodima svijeta ma koliko, tu i tamo, režimi bili i okrutno zatvoreni.

 

Najnoviji talas migracija stanovništva iz siromašnih, politički nestabilnih ili tek samo ekonomski neprosperitetnih država i regiona koji je eskalirao 2015. godine, nije samo još jedan među biljezima novog digitalnog vremena (u kojem se emigrantske rute na „putevima očaja" iščitavaju s mobilnih uređaja) već je direktno ili indirektno promijenio agendu cjelokupnog čovječanstva uključujući i najveću nadnacionalnu međunarodnu organizaciju Ujedinjenih nacija.

 

Među brojnim drugim posljedicama globalne recesije od koje se mnoge zemlje ni do kraja ove godine nisu oporavile - gubitak više od 32 miliona radnih mjesta, pad svjetskog bruto društvenog proizvoda, pad društvenog standarda u većini zemalja, te vrtoglavi ras globalne zaduženosti problemi su koji svu kompleksnost fenomena migracija čine još delikatnijom. Ipak, nikome najnoviji „internet-pokreti" i globalne migracije nisu toliko promijenile život koliko samoj Evropskoj uniji.

 

O njenoj će se bliskoj budućnost moći govoriti tek nakon vrlo neizvjesnih evropskih izbora u drugoj polovini maja 2019. godine na kojima će, već je izvjesno, umjesto tradicionalnih glasača glavnu ulogu imati internet-kampanja i „internet-narodi". Uskoro će se, dakle, vidjeti da li će „Novu Evropu" i dalje kreirati zajedničke evropske institucije, lideri država članica i nacionalne vlade lijeve, desne ili ultraradikalne ideologije ili će „internet-narodi" u nastajanju, Twitter-diplomatija, Facebook-sindikati i globalne migracije kao „novi oblik tihe revolucije", biti dominantniji u stvaranju „Nove Evrope" i Svijeta budućnosti.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com