Menu

U svijetu rinfuze, stakla i fišeka

prodavnica slovenijaManca Behrič i Primož Cigler otvorili su prvu radnju bez plastične i druge teško razgradljive ambalaže u Sloveniji.

 


Piše:Nihad Đozić

Iako mnogi misle da je politika najvažnija, danas su samo dvije stvari bitne - ideja i održivi razvoj. Ideja će osigurati egzistenciju, a održivi razvoj i kružna ekonomija će omogućiti normalan život i, u krajnjem slučaju, opstanak.

 

Na pitanje kako što više otpada ponovo iskoristiti, jedan od odgovora je da ga treba što manje proizvesti. Svako može dati svoj doprinos.

 

Zato su Manca Behrič i Primož Cigler otvorili „zero waste" (bez otpada) trgovinu u Ljubljani koju su nazvali „Rifuzl", što je prva radnja bez plastične i druge teško razgradljive ambalaže u Sloveniji.

 

Njihov lokal se nalazi u Šiški i za kupce je pozitivno da je prozračan i osvjetljen prirodnim svjetlom. Tri strane su u staklu, tako da je staklo prvi i posljednji utisak jer je to ambalaža za višekratnu upotrebu i lako ga je reciklirati. Nažalost, vidimo da ni razvrstavanje otpada ni reciklaža ne pomažu dovoljno.


Nema kesa, nema celofana

 

Mlađi čitaoci se ne mogu sjećati kako su izgledale trgovine prije više od pedeset godina kad se većina namirnica nalazila u razgradljivim jutanim vrećama (brašno, riža, grah, šećer, kafa). Ili, kako su nekad mljekari nosili mlijeko do kućnog praga kupca i tamo ih je čekala prazna flaša. Tada smo pili originalan i kvalitetan kravlji proizvod, a ne ovo što je, u industrijskoj proizvodnji, pretvoreno skoro u vodu (kad sve dobro ode u maslo, kajmak i mileram).

 

Manca i Primož su se oslonili na lokalne domaće proizvođače (s polja na trpezu) i samim tim postigli niže cijene, iako naglašavaju da cijena nije najvažnija, već kvalitet proizvoda...

 

Kada sam ih posjetio u trgovini, sreo sam i Romancu Rečnik iz Šentjurja (blizu Celja), vlasnicu ekološkog imanja, koja uzgaja orahe i po posebnom postupku ih priprema za tržište. Ukus je stvarno drugačiji. Probao sam i njenu potico (autohtoni slovenački kolač sličan štrudlu), a uskoro ću i baklavu. Samo je moram napraviti.

 

„Rifuzl" je trgovina na malo u kojoj se, prije svega, prodaje hrana (med, ulja, brašno, tjestenine, jaja, sirevi, voće i povrće) i pića (sokovi, pivo i vino) ali i drugi proizvodi za kućnu upotrebu (deterdženti i sredstva za osobnu higijenu). I sve to bez neprijateljske plastične ambalaže. Na staklene tegle i flaše se plaća kaucija i kad sljedeći put nabavljaš, isplati se vratiti. Nema kesa, nema celofana, aluminijske folije, a koristi se već pomalo zaboravljeni papirnati fišek.


Svjedoci kolektivnog samoubistva

 

Kupac se stvarno dobro osjeća kad vidi koliko malo treba za jednostavnu i genijalnu ideju koja je od koristi za sredinu u kojoj živi. Manca sa ponosom govori da, Primož i ona, nastoje svojim projektom (koji su pripremali tri godine) podstaći i druge da razmišljaju u smjeru trajnog uklanjanja plastike za jednokratnu upotrebu iz potrošačkog društva. Možda će život bez ambalaže definitivno „razgolititi" ljude i stvari do njihove prepoznatljivosti i onda ćemo znati šta kupujemo.

 

Osviješćen kupac je imperativ vremena u kojem živimo jer on kupuje samo ono što mu doista treba. Zapravo, kupuje sadržaj, a ne pakovanje. Kupac drži našu sudbinu u svojim rukama jer nije svejedno hoće li puniti kontejnere, a bogami i livade i rijeke, milijardama kesa ili će vratiti u upotrebu nekada popularni platneni ceker. Da ne govorim o milionima boca i druge „plastikfantastik" ambalaže koja će zatrpati planetu dok se obične staklene flaše sve manje proizvode.

 

Budućnost je u rinfuznoj robu, a svako od nas pojedinačno se mora pobrinuti za ambalažu. Naravno, Manca i Primož će pokušati otvoriti lanac ekoloških trgovina u Ljubljani, ali - što je više osviješćenih, problem zagađenja će biti manji. Svi znamo da je plastika neprijatelj broj jedan u današnjem svijetu. Ako niko ništa ne poduzme, izgubićemo ovaj rat. Ambalaža će pobijediti. Konzumerizam i nebriga za životni prostor, ostaviće trajne posljedice.

 

Zemlja, voda, zrak - sve je već zatrovano i mi smo (samo) svjedoci kolektivnog samoubistva.


Ambalaža prezire sadržaj

 

Eduardo Galeano, urugvajski novinar i pisac, tvrdi da živimo u kulturi u kojoj ambalaža prezire sadržaj, kako je upakovano ili kako je ko obučen, a šta je unutra, nikoga nije briga.

 

Naravno, to je metaforična slika svijeta koji nas okružuje. Ona važnija je gomila smeća koja ostaje. Milioni tona otpada koji će nas na kraju zatrpati jer za većinu materijala treba stotine godina da se razgrade.

 

Čovjek mora krenuti od sebe i razmisliti šta to on može učiniti da se problem donekle ublaži. Manca i Primož su imali odličnu ideju i sebi napravili egzistenciju koja će svima biti od koristi.

 

Izvor: Al Jazeera

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com