Menu

Med i život (VIDEO) Istaknuto

med iOčaravajući makedonski dokumentarac i jedan od filmskih hitova godine Medena zemlja Tamare Kotevske i Ljube Stefanova uvršten je u uži izbor za nagradu Oskar u dvije kategorije – za najbolji strani i najbolji dokumentarni film, a hoće li osvojiti nominacije, saznat će se 13. januara, kada će Američka filmska akademija objaviti konačne liste za 92. oskarovsku utrku. Ipak, čak i ako Medena zemlja bude nominirana u obje navedene kategorije, apsolutno neće biti neočekivano s obzirom na to da je riječ o filmu koji je osvojio tridesetak nagrada na najznačajnijim svjetskim festivalima, uključujući čak tri nagrade Sundance Film Festivala, te koji su, recimo, kritičari New York Timesa i Varietyja uvrstili među deset najboljih filmova 2019. godine.

 

 

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

 

Makedonski režiserski dvojac proveo je gotovo tri godine snimajući svakodnevicu jedne turske medarice, posljednje mještanke zabačenog makedonskog planinskog sela. Njeno je ime Hatidže, a svoje dane provodi njegujući bolesnu staru majku Nazife i “družeći” se s pčelama, obraćajući im se tajnim napjevom i “posuđujući” od njih med za prodaju i preživljavanje. “Pola meda uzmeš sebi, pola ostaviš pčelama”, kaže Hatidže, definirajući tako pred kamerama svoje lično, ali i pravilo prirode koje život u ovom selu kao mikrosvijetu cijele planete Zemlje čini jednostavnim i savršeno skladnim.

 

Međutim, njen teški, ali mirni i ustaljeni život, te dogovor s prirodom i pčelama remeti iznenadni prodor vanjskog svijeta, odnosno dolazak novih komšija. Mnogobrojna nomadska i izrazito glasna porodica Sam, predvođena glavom kuće Husseinom, nastanjuje kamp‑prikolicu pored Hatidžine kamene kolibe i malog improviziranog dvorišta. Željna kontakta s ljudima, Hatidže ispočetka prihvata svoje komšije, pogotovo djecu koju sama nikada nije imala, a s kojima se očigledno bolje razumije negoli s odraslim članovima ove duhom nemirne porodice.

 

S vremenom Hussein pokreće svoj “biznis” s medom, ali vođen beskonačnom ljudskom pohlepom i beskrupuloznom potrebom za dodatnim profitiranjem, narušava harmoniju suživota s prirodom koji je Hatidže godinama uspješno gradila. Uprkos Hatidžinoj posvećenoj poduci i upornom upozoravanju da se drži njenog “dogovora” te da polovicu meda ostavlja pčelama, a uvjetovan svojim nezasitnim prodavačem iz grada i zakonima konzumerizma koje on sa sobom donosi, Hussein svojim vrijednim radilicama ostavlja prazne ramove, te naposljetku ugrožava ne samo proizvodnju već i opstanak pčela u ovom mjestu. Hatidže čini sve kako bi zaštitila svoje pčele te ih čak i premješta na drugo, udaljeno mjesto, ali ih Hussein, koji u suštini nije primjer zlog čovjeka već proizvod modernog kapitalističkog društva, i tu pronalazi kako bi nastavio eksploataciju prirode i njenih dobara.

 

Nakon prve scene, u kojoj Hatidže u panoramskom snimku hoda sivom i isušenom zemljom poput pčele među stijenama, a zatim se i uspinje uz njih, koračajući hrabro njihovim liticama i uskim stazama, gledaoci će pomisliti da je riječ o vizualno spektakularnom dokumentarcu kakve proizvodi televizijska kuća Nacionalne geografije. Ipak, nakon što kamera nagovijesti Hatidžino izborano, ali opet toliko živopisno lice, te prikaže njen odnos s pčelama od kojih bez zaštitne opreme posuđuje med, izvlači nekoliko sačeva i nosi ih sa sobom, gledaocima postaje jasno da ne gledaju Nacionalnu geografiju već autorsku životnu priču s dušom. Ono što jeste bilo naručeno i zamišljeno kao ekološki dokumentarac o nepoznatim makedonskim predjelima kao što je i selo Bekirlija u središnjoj Makedoniji, koje su nekoć nastanjivali etnički Turci, a u kojem su s dolaskom filmske ekipe ostale još samo Hatidže i Nazife, preraslo je u malo filmsko remek-djelo o vječito neprijateljskom odnosu čovjeka i prirode i o tome kakav bi on, zapravo, trebao biti.

 

Režiserski dvojac Kotevska-Stefanov, umjesto suhoparnog etnografskog filma, a sigurno očarani Hatidžom i onim što su zatekli u Bekirliji, zaokreću svoju kameru u sasvim drugom smjeru i kreiraju stilizirani promatrački dokumentarac, strukture svojstvenije igranom negoli dokumentarnom filmskom rodu. Odričući se naracije i reportažnih intervjuiranja, Kotevska i Stefanov svoj filmski jezik usklađuju s prirodom; sa zvukom pčela i bojom meda, sa životom i svim njegovim nepredvidivim tokovima. Tako, recimo, često “hvataju” sunčev odsjaj koji cjelokupnu teksturu filma oblikuje u sjajnoj boji i glatkoći meda, zatim koriste Hatidžinu žutu i svijetlu odjeću kako bi je poistovjetili s pčelama i njihovom fizički sitnom, ali, zapravo, velikom ulogom u očuvanju života na Zemlji. Također, oni izjednačavaju i Hatidžinu pjesmu s oglašavanjem pčela, dok porodicu Sam i njihovog poslovnog saradnika iz grada često prikazuju u sivkastom okruženju, pod oblačnim nebom i u prostorima koji zaklanjaju prodor sunčevih zraka.

 

Postepeno postaje jasno da režiserka i režiser žele poetizirati Hatidžinu priču i do krajnosti romantizirati njenu životnu sudbinu, odnosno njenu izoliranost prikazati kao apsolutnu, te u tom smislu ukidaju i vlastito autorsko prisustvo. Ipak, iako se filmu “zamjera” upravo pretjerana nerealna izoliranost i osamljenost glavne junakinje, u ovakvoj dramaturškoj postavci i odabiru opservacijske forme s poetiziranjem sadržaja, “skrivanje” kamere od gledalaca, a Hatidže od ostatka svijeta, čini se kao neophodan režiserski potez. Uprkos tome što će gledaoci s vremenom shvatiti da ih autori filma “lažu”, jer je, naprimjer, apsolutno nevjerovatno da Hatidže sama sahrani svoju majku nakon smrti, bez barem liječničke potvrde, u ovom slučaju potrebno je pristati na tu laž. Pokušati osjetiti njenu snažnu simboliku, bez nasilnog razmišljanja o njoj, ne insistirati na dodatnim informacijama o Hatidžinoj rodbini, o razlozima egzodusa stanovništva iz ove kotline, o onima zbog kojih je Hatidže ostala sa svojom majkom.

 

Prepustiti se ovom intimnom, ali i epskom putovanju koje nas vodi ne samo na početke čovječanstva već i kinematografije i prvog narativnog dokumentarnog filma Nanook sa sjevera (1922) Roberta Flahertyja; povjerovati da negdje na kraju svijeta živi majka priroda u tjelesnom obliku, posljednje ljudsko biće na planeti Zemlji.

https://stav.ba

 

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com