EKONOMSKI TIGAR SA SAVE: Brčko, država u državi, ili predratna BiH u malom ^Istaknuto

Piše: Senad Avdić

A isti taj popis (po)kazuje da se nacionalna struktura stanovništva u Brčkom nije značajnije promijenila u odnosu na onaj prethodni od prije 22 godine.

U Distriktu Brčko živi 83.500 stanovnika ( šest i po hiljada manje nego 1991.), Bošnjaka je 42,3 odsto (u odnosu na 38.6 posto 1991.), Srba 34,5 (prije rata 18,1, ali treba dodati skoro 6 posto Jugoslovena koji su nakon rata "isparili"), Hrvata je 20.6 posto (22.5 posto ih je bilo 1991.).

POPU-POP, POPISU-POPIS

Uz neke sitne korekcije, odstupanja, moglo bi se konstatirati da je današnja nacionalna struktura Brčko Distrikta frapantno podudarna sa nacionalnom strukturom predratne Bosne i Hercegovine!

Ako se za takvoj Bosni i Hercegovini, ne bez zlonamjernosti i zadnjih misli tepalo da je "Jugoslavija u malom"(usljed čega treba podijeliti zlu sudbinu "velike Jugoslavije"), je li današnje Brčko "Bosna i Hercegovina u malom"?

Naravno da nije, niti može i treba to biti.

Ko ništa ne zna iz novije povijesti, lako bi mogao pomisliti da su svi razorni procesi, rat kao najpogubniji od svih, zaobišli Brčko, da je ovaj grad posljednjih četvrt stoljeća blaženo tavorio pod staklenim zvonom i to u zamrznutom agregatnom stanju.

Dakako da je to daleko od istine, rat je u Brčkom bio krvav i iscrpljući, registar zločina svirep i totalan. Logori, progoni, ubistva, rušenje vjerskih objekata, mostova, sve je to obilježilo ratni period u Brčkom; i sve je bilo isto kao i u ostatku Bosne i Hercegovine. Osim što je izostao hrvatsko-bošnjački sukob.

Ni na jednoj od bezbrojnih mirovnih konferencija održanih tokom rata, ni u jednom mirovnom planu, od prvog, Carington-Cutillerovog, pa do Dejtonskog, nije pronađena, niti usuglašena formula za status i sudbinu Brčkog.

Izlaz na Savu ("sjevernu kapiju Bosne") bio je vitalni interes i bošnjačkih i srpskih pregovarača. Karadžić i njegovi kartografi crtali su nevjerojatne, nerazumne i nerazumljive mape, sa tunelima, podvožnjacima, nadvožnjacima, mostovima koje bi grad Brčko zadržali unutar svog teritorijalnog ratnog plijena; Izetbegović nije do kraja znao šta želi, ali je dobro znao šta nikako ne želi. Hrvatska strana se nije petljala u taj spor.

Dejtonski pregovori su praktično propali zbog Brčkog, odnosno nemogućnosti da se dogovori njegov status. Plašeći se potpunog sloma i gubljenja ugleda, Clintonova administracija je stavila ovo pitanje po strani, prepuštajući ga međunarodnoj arbitraži.

Tri godine kasnije, u proljeće 1999., američki arbitar Robert Owan Brčkom je presudiio status distrikta pod manje-više izravnom međunarodnom (američkom) kontrolom.

Od tada, pa do danas Disktrikt Brčko živi svoj paralelni, autonomni politički i ekonomski, pravni, obrazovni, sigurnosni život u odnosu na druga dva entiteta, i institucije državne vlasti. Nešto kao snažan međunarodni protektorat unutar krhkog protektorata (BiH).

Naravno da je politička i društvena scena Brčkog snažno etnificirana, na vlasti u Distriktu su (nacionalne) stranke koje diktiraju tempo na entitetskoj i državnoj razini, ali život skoro devedeset hiljada stanovnika funkcionira po potpuno drugačijoj logici, da ne kažem paradigmi.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA

Brčko, naime, za razliku od ostatka BiH, ima (možda čak i previše!) novca. Ovogodišnji budžet Brčkog iznosi 220 miliona maraka, što je pet puta više od dvostruko brojnije Zenice. Najviše para u budžet se slijeva iz indirektnog oporezivanja, 3,55 odsto od ukupne mase, koja bi ove godine mogla preći šest milijardi maraka.

Plaće u javnom sektoru u Brčkom su bitno veće nego što su u okruženju, profesori, ljekari, činovnici, ali i brojni poslovni ljudi zbog stimulativne poreske politike i iz oba entiteta pronašli su u Brčkom svoje "inostranstvo".

Teško je vjerovati da će se inercija pozitivne (ekonomsko-financijske) diskriminacije Distrikta Brčkog prekinuti, odnosno smanjiti nakon što je popis stanovništva pokazao da je udio stanovništva Brčkog u ukupnom stanovništvu BiH ispod tri posto.

Jedno od najozbiljnijih pitanja sa kojom se postdejtonska Bosna i Hercegovina suočila i na koje nije dat valjan odgovor ( i zbog toga što ne može biti jednoznačan) jeste može li ekonomija, biznis, novac povezati i okupiti ono što su rat i politika razorili, upropastili.

Ako ekonomija nije bila pokretač rata, a nije najvažniji, može li ona sanirati njegove pogibeljne posljedice?

Ako odgovor dajete iz rakursa, recimo Mostara, on je negativan: ne može, dakle. Ako se poslužite primjerom Brčkog, odgovor će morati biti mnogo oprezniji i zahtjevniji ? Da li bi se građani Distrikta odrekli dostignutog stepena poltičke i ekonomske autonomije, samo da bi živjeli u istom političkom okviru sa svojim narodom?

Bivši američki general Jaques Paul Klein, u vrijeme kada je u BiH bio zamjenik Visokog predstavnika, ostat će upamćen kao idejni tvorac opskurne pijace "Arizona", reginalnog mauzeleja sive ekonomije i kriminala najšireg dijapazona.

"Želja mi je da od Brčkog napravim Hong Kong",kazao je Klein negdje u vrijeme (1997) kada je Hong-Kong prestao biti bio samostalan entitet u okviru Velike Britanije, a postao još samostalniji pod formalnim patronatom Kine.

Građani ovog "azijskog Tigra", devedeset odsto kineske nacionalnosti, ne vide Kinu kao svoju državu, kao što nisu doživljavali ni Ujedinjeno Kraljevstvo.

Je li na to mislio Klein i američka administracija koja je na sebe preuzela upravljanje Distriktom Brčko?

Ako jeste, da li je to dobro,ili loše za ostatak BiH? I mogu li se poukama iz tog primjera još neko u državi okoristiti?!