Narod uvijek smiri pravda i istina ^Istaknuto

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kroz ovu predaju jasno se odslikavaju dva tipa vlasti i vladara. Prvi tip je zulumćarska, tiranska vlast koju simboliziraju Abdu-l-Azizovi savjetnici i činovnici iz čijih riječi progovara samoživost, korumpiranost, moralna posrnulost i izopaćenost, bezosjećajnost i opijenost vlašću i ličnim komoditetom, tako da su za sve krize, pobune, nered u državi, spremni okriviti narod koji je ionako žrtva njihove tiranije i kriminala, a sve kako bi ostali na vlasti i izbjegli mogućnost da budu sankcionisani i kažnjeni za porobljavanje ljudi, uzurpaciju narodnog dobra, urušavanje države i stvaranje nereda u društvu. Stoga, ne čude riječi Muhammeda, s.a.v.s.: “Dvije vrste ljudi iz moga ummeta neće obuhvatiti moj šefa'at: nepravednog vladara – tlačitelja i osobu koja pretjeruje u vjeri (vjerski fanatik).” (El-Taberani)

Drugi tip je pravedna vlast oličena u istinskoj ljudskoj veličini, Omeru ibn Abdu-l-Azizu, čija vladavina predstavlja paradigmu pravedne vlasti koja je u znaku mira, sigurnosti, napretka i sveopćeg prosperiteta i izobilja u društvu.

Nažalost, mi živimo u državi u kojoj je vlast, uglavnom, u rukama korumpiranih grupa i pojedinaca, koji na vlast dolaze isključivo po stranačkoj liniji, prevarama, nepotizmom, korupcijom, mitom, izdajama, kriminalom i sl.

Živimo u državi u kojoj je politička vlast pravo vrzino (šejtansko) kolo koje je, skoro pa nemoguće, otpeljati. Političari i vlastodršci jedni druge imaju i drže u šahu. Svak svakome može ispostaviti fakturu od koje će ga zaboljeti glava. U biti su kukavice i ne smiju otvoreno priznati pad i grešku, pa makar uništili državu. Ostaju na funkciji zarobljeni u stupici koju su im postavili neprijatelji države, mogu se pomjerati samo onoliko i koliko im oni kažu, u suprotnom će nagaziti na minu koja će ih ubiti, unakaziti, osramotiti, kompromitirati.

Posebno se to odnosi na bošnjačke političare koji su slabi, neodlučni, kolebljivi, kukavic i kalkulanti. Oni vrlo malo (čast izuzecima), brinu o narodu i državi i vlastiti narod koriste ponajprije kao glasačku bazu koja će im biti odskočna daska za uzimanje vlasti i napredovanje u vlastitoj karijeri.

Mi živimo u vremenu koje je najavio Poslanik, s.a.v.s., u svome hadisu, kada je rekao: ”Bojim se za vas, šestero: vlasti glupaka i pokvarenjaka, prolijevanja nedužne krvi, kupovanja pozicija, kidanja rodbinske veze, pretvaranja učenja Kur'ana u pjesmu i povećanja broja policajaca.” ( Taberani)

Uistinu, odavno se vlast daje onima koji je nisu zaslužili, odavno su nedostojni ljudi zauzeli pozicije govornika, političara i predvodnika, koji govore u ime naroda, a polupismeni i ljudi sumnjivog morala vladaju masama, državama i državnim (narodnim) dobrima.

Vlast je emanet i odgovornost

Obzirom da su općinski izbori na pragu, smatramo da je bitno podsjetiti, ponajprije one koji će biti birani i izabrani na odgovorne funkcije, a zatim i birače, na suštinsko značenje vlasti u islamu i težinu emaneta kojeg će preuzeti oni koji budu izabrani, držeći se kur'anske devize: ”Ti posavjetuj, savjet će vjernicima, doista, koristiti.” (Ez-Zarijat, 55.)

Prije svega, treba kazati da vlast u islamu nije toliko korist koliko je teret, nije toliko čast koliko je zaduženje, nije toliko vođstvo koliko je odgovornost i to jedna od najopasnijih vrsta odgovornosti, jer se odgovornost povećava shodno važnosti i veličini zadatka. Stoga bi svaki musliman koji obnaša bilo kakvu funkciju (bilo koji nivo vlasti) morao posjedovati dvije vrlo bitne osobine i vrijednosti.

Prva osobina je snaga, a ona podrazumijeva ponajprije mentalnu i intelektulanu snagu, psihološku uravnoteženost i maksimalno izraženu pronicljivost. Zatim, etičnost i moralnost koja nije samo puka teorija, već sastavni dio svakodnevnog (praktičnog) života, te sposobnost političkog manevrisanja koje ne izlazi iz okvira Šerijata i granica koje je Allah uspostavio.

Druga osobina je emanet i to je temelj vjere islama. Učenjaci su rekli da je emanet dostojanstvo za bogataša, ponos za siromaha, obaveza vladara i službenika, glavnica imetka za trgovca i ključ svakog uspjeha.

Vladar koji ispunjava emanet je na stepenu mudžahida na Allahovom putu. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Čovjek koji bude postavljen na određeno mjesto ili položaj, pa uzme svoje pravo i tom položaju dâ njegovo pravo, je poput mudžahida na Allahovom putu sve dok se ne vrati iz džihada.”

Onaj ko ima vlast mora iskoristiti sve svoje mogućnosti i potencijale kako bi što bolje služio narodu i svim građanima u državi.

Emanet znači da opće vrijednosti i koristi, kao i moralne vrijednosti i principi, moraju biti ispred ličnih i stranačkih koristi i interesa.

Emanet znači da vladaru, predsjedniku, gradonačelniku, glavna briga mora biti njegov narod i građani njegove države i općine i mora se maksimalno truditi da im osigura prava i pruži mogućnosti da ostvare svoje ciljeve.

Emanet znači da se vladar brine o budućnosti naroda, posebno omladine, o njihovim ambicijama i stremljenjima, o njihovom imetku, i da nijedan dinar ne potroši iz državne blagajne na svoje vlastite potrebe i interese.

Emanet takožer znači da se ne bira niko na temelju rodbinske ili neke druge pripadnosti i veze, već da prvi i glavni kriterij bude kvalificiranost i sposobnost.

Ne izdajite emanet koji ste sami tražili

Stoga, naša poruka i naš savjet bošnjačkim političkim vođama, glasi:

Ne izdajite emanet koji vam je povjeren, jer ćete time svoj narod odvesti u beznađe i neizvjesnost, a sebe u poniženje i propast na oba svijeta.

Musliman kojem je njegov narod povjerio emanet vođstva i vlasti mora biti postojan, dosljedan, bogobojazan i hrabar.

Ne smije biti kukavica, jer kukavice i slabići uvijek kalkuliraju pa makar se radilo i o najuzvišenijim principima. Istinski vođa i državnik mora biti uzor, mora ulijevati svojim sljedbenicima samopouzdanje jasnoćom svojih pogleda i stavova, te nepokolebljivom borbom za opće ciljeve i interese. Ni u kakvoj situaciji ne smije zloupotrijebiti položaj niti izdati povjereni emanet, jer je to veliki i upropaštavajući grijeh. Naš Poslanik, s.a.v.s., utjecao se Allahu od gladi i izdaje, jer prvo upropaštava dunjalučki život, a drugo upropaštava vjeru, uzvišene principe i donosi nesreću na oba svijeta.

/saff/