Ići ili ne ići-pitanje je sad!? ^Istaknuto

Piše: Aldina

I ja slušam i proživljavam. Klimam glavom. Sa suzama u očima.

Samo što je moja Nina već otišla. A otišla je jer nije imala izbora. Otišla je jer je završila Farmaceutski fakultet u Sarajevu u roku, sa visokim prosjekom, pronašavši zaposlenje u našoj, bosanskohercegovačkoj firmi i potom radeći za crkavicu. Dokazivala se i pokazivala, upadala u oči i bila voljena u svom kolektivu, s platom tolikom da i dalje zavisi od roditelja i od toga hoće li i koliko poslati, crveneći se i srameći što i nakon završenog fakulteta nema dovoljno za savršeno prosječan život. Radila je na ugovor na određeno, dakako. U međuvremenu joj je iskrsla prilika za posao u Njemačkoj, ali ju ona odbila ne želeći da napusti svoju zemlju i prkosno odlučivši da će joj, kao i sebi dati još jednu šansu. Međutim, desilo se početkom ove godine da joj 3 dana pred istek ugovora jave da ga ovaj put neće produžiti. Pa se ti krkaj Leksilijumima, kontaj kako ćeš odjaviti stan, jer ga ne možeš platiti sljedeći mjesec, niko te to ne pita. Ne radiš više i vozdra.

To je bio prelomni momenat, bolan, težak, s gorčinom u grlu. Onaj što ćeš se cijeli život poslije pitati šta bi bilo da je bilo.

Kad je živjela u Bosni, a upoznale i prepoznale smo se poodavno, viđale smo se svaki dan u aktivnim danima studiranja. Maštale da tek treba da dođu rahat vremena, da će uvijek biti isto, smijale se, plakale, tješile, pomagale, dotrčavale jedna drugoj u ne znam ti koja doba, priskakale i sve što ide uz to, jednostavno se razumjele do srži same, ono kad znaš nekoga i on tebe u dušu.

I odjednom, kao preko noći, nemaš više 20 godina. Imaš par godina ili deceniju više. Možda si završio fakultet, pa radiš, ili si zaokupljen obavezama, nedaćama, nemanjem ili imanjem. Nemanjem nečega što ti treba i imanjem nečega što ti ni u kom slučaju nije trebalo. Ali, jebiga.

I ne viđaš se više svakodnevno. Vidiš se kad konačno uklopite dan. I date si usmeno obećanje da ćete se još više truditi.

Život, k'o život, u međuvremenu odluči da bi ti mogao još kakvu sačekušu spremiti, čisto da vidi kako se koprcaš. I, tako ti prolaze dani, mjeseci, a ti ne možeš ili možeš kratko, jer žuriš u bolnicu, na posao, s posla, kući skuhati ručak i okreneš se, a Neko sredio sve papire. Odlazi za mjesec. Ili deset dana. Sutra. Ili danas.

A ti, ti čak nisi u istom gradu da daš onaj pozdravni, k'o zemlja težak i bolan zagrljaj, da progutaš knedlu, trudiš se da dobro odglumiš kako to nije ništa strašno (ako ništa, da njima bude lakše), da izmisliš nelogično opravdanje zašto su ti oči rosne, a znaš da zna zašto. I da daš obećanje kako se ništa neće promijeniti jer odlaze. Ali, hoće. Jer kad odlaze ponesu i trosatne kafe i istresanje duše i pogled koji shvata, opravdava i razumije. Odnesu ruku koja daje i prihvata, odnesu osmijeh, odnesu "Samo da se javim da sam stigla.", odnesu "Ako išta treba, znaš da sam tu.", "Haj naletite.". Odnesu mogućnost da u momentu kad više od svega na svijetu želiš i trebaš da ih zagrliš, nemaš priliku za to jer njih grle neke tuđe ruke, a i to ako imaju sreće.

Možda ih ne grle uopšte.

Odnesu svoju pamet i svoj kapacitet i svoj trud i svoja srca Švabi. Jer Švabo prepoznaje kvalitet, makar za srca ne mario pretjerano.

Možda radiš k'o konj, ali ne živiš k'o životinja.

Nije Njemačka obećana zemlja, znam ja to, (ali je zato BiH obećani haos s ovim nivoom svijesti), a nije ni dovoljno velika za sve one čija će se ličnost znati cijeniti, prepoznati i prihvatiti, jer se ovdje niti cijeni, niti prepoznaje, niti prihvata.

Najtužnije je što nam Sudbu odluče oni koji najmanje znaju i oni koje je najmanje briga. Kroje nam živote. Aj što prodaju sebe i svoje glasove, eto im, nosi ih đavo, ali što prodaju i nas kojima nije dobro, koji želimo promjene. Daju to budzašto Nekome čija je jedina briga popuniti džepove, izgraditi što pompezniju vilu na Poljinama, kupiti stanove po morima, planinama, ma gdje sve ne. Ili voziti automobile koji koštaju skuplje nego 10 godina života bilo koga od nas.

A sve to za dodatno parče asfalta, za kartonsko sanduče sa šećerom, kafom, sokom i 2-3 jabuke. Rolnom toalet papira, nek’ se nađe, ionako je sranje na pomolu.

Za obećanu kravu ili jednokratnu pomoć. Za 20 maraka, a, bome, i 50 kad beg nije cicija.

I onda ONI puštaju svoje zelene ogranke u sve sfere, telekome, privrede, omogućavaju svojoj djeci i svima koji imaju "čast" da potiču sa njihova rodoslova specijalizacije iz snova, ne reagujući dok nam zemlja propada, trune i tjerajući mlade sa svoje grude. Da služe nekome, da rade do 20:00 h, sve plačući cestom dok se vraćaju kući.

Osvrnite se oko sebe, pogledajte, svakim danom sve je više tih koji sređuju papirologiju, koji pakuju kofere i uspomene, koji tuguju jer napuštaju domove, roditelje, partnere, prijatelje. Kojima je teško u grudima. Jer su gladni, umorni od situacije, jer su zamjenjljivi, jer ne smiju da zatrudne ako žele još da rade, u slučaju da rade uopšte, jer im se ugovor produžava svakih 3 ili 6 mjeseci i jer se oni pred istek tog perioda saseravaju od straha da li će uopšte biti produžen ovaj put, a da ne pričam o nekim ludim momentima primanjananeodređeno. Jer im je šef nepismen, ali ima 3 puta veću i redovnu platu, a uz to je i diktator.

I sve je više nas koji na dnevnoj bazi čitamo o najpovoljnijim kursevima jezika, o Danskoj i Kanadama, "poslovima iz snova" i kojekakvim "Utopijama", koji se hvatamo za slamku, trčimo za vjetrenjačama, koji dajemo još poneku šansu ovoj zemlji jer je naša i jer smo njeni, jer si međusobno pripadamo, koji smo kukavice ili idealiste ili patriote ili jednorozi.

Ali želim da sutra ako i kad budem prisiljena da kažem zbogom, mogu pogledati uplakanoj mami u oči i prišapnuti sebi:"Barem sam pokušala."

/Buka/