Istraživanje: Saznajte kakvi su međuetnički odnosi većine i manjine u regiji ^Istaknuto

Piše: Maja Isović

Nedavno je završeno veliko regionalno istraživanje pod nazivom „Od inkluzivnih identiteta do inkluzivnih društava: Istraživanje složenog socijalog identiteta na Zapadnom Balkanu“.

Istraživanje je sprovedeno od strane Filozofskog Fakulteta u Beogradu kao glavne institucije, Sarajevo School of Science and Technology, Filozofskog fakulteta u Banjaluci i nezavisnih istraživača iz Makedonije i sa Kosova.

U okviru istraživanja ispitano je 840 ljudi starosti od 20 do 30 godina, iz Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i sa Kosova. Izabrana su dva grada u svakoj od zemalja: jedan u kome etnička većina na nivou zemlje ima status većine, i drugi u kome ima status manjine – Beograd i Novi Pazar u Srbiji, Priština i Kosovska Mitrovica na Kosovu, Skoplje i Tetovo u Makedoniji, Sarajevo i Banjaluka u BiH.

Istraživanjem je utvrđeno da uopšteno govoreći etničke i religijske identifikacije su snažnije od drugih identifikacija (lokalnih, balkanskih ili evropskih) u svim državama regiona. Većinske etničke grupe se jače identifikuju sa državom nego sa etničkom i religijskom grupom, dok se manjine jače identifikuju sa etničkom i religijskom grupom, pre nego sa državom.

Sa profesorom Vladimirom Turjačaninom, sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci, koji je vodio dio ovog istraživanja razgovaramo o konačnim rezultatima i analizama ovog istraživanja.

Vladimire, uradili ste veliko istaživanje u okiru kojeg ste analizirali grupne identitete u regiji. Zbog čega su religijski i etnički identiteti kod nas i dalje snažniji od drugih identiteta?

Naše istraživanje, koje je rađeno na uzorku mladih u nekoliko društava Zapadnog Balkana, pokazalo je slične obrasce socijalnog identifikovanja u svakoj sredini. Etnički i religijski identiteti su najvažnije društvene odrednice za etničku manjinu u državi, dok državni (odnosno nacionalni) identitet ima primat nad ostalim oblicima identifikacija za etničku većinu u konkretnom društvu. Ovdje stalno govorim "državni, odnosno nacionalni" identitet, jer se kod nas u svakodnevnom govoru termin nacija najčešće upotrebljava kao sinonim za etničku grupu, dok u većini akademske literature nacija označava državnu zajednicu. Državni identitet je važniji od etničkog i religijskog za ispitanike bošnjačke etničke pripadnosti u BiH, za ispitanike srpske pripadnosti u Srbiji, za ispitanike makedonske pripadnosti u Makedoniji i za ispitanike albanske pripadnosti na Kosovu. Za ispitanike srpske etničke pripadnosti u BiH, bošnjačke pripadnosti u Srbiji, albanske pripadnosti u Makedoniji i srpske pripadnosti na Kosovu, etnički i religijski identitet imaju veću važnost od ostalih društvenih identiteta. Za većinu u državi su etnički i religijski identitet takođe važni, ali obično po važnosti dolaze tek iza državnog identiteta. Ovakvi nalazi nisu karakteristika samo naših podneblja, već su evidentni širom svijeta. Na primjer, istraživanja pokazuju da je za bijelu većinu u SAD, državni identitet važniji od specifičnog etničkog ili rasnog, dok su za afro-američku ili latino-američku manjinu obično važniji etnički ili rasni identiteti.

Zašto se ovo dešava?

U formiranju nadređenih društvenih identiteta, poput državne zajednice, u multietničkim društvima ponekad postoje dominacijske težnje pripadnika većinskih zajednica. To znači da većinski kolektiv ima potrebu da većinom svojih identitetskih obilježja doprinese novonastalom nadređenom identitetu. Ako pripadnici manjinskih kolektiva opaze da novonastali nadređeni identitet ne nosi dovoljno identitetskih obilježja njihove grupe, percipiraće tu situaciju kao ugrožavajuću po sopstvenu grupu, i kao odgovor manje će se vezivati za taj identitet i više će se okretati ka užim etničkim, religijskim ili rasnim identitetima. Ono što treba naglasiti je da nijedan od ovih socijalnih identiteta nema sam po sebi negativno značenje, već da njihova učestala politizacija često dovodi do negativnih posljedica po međuljudske odnose.

Koliko su ljudi, prema Vašem istraživanju, spremni da prihvataju druge i drugačije?

U našem istraživanju bavili smo se i prihvatanjem odnosa između pripadnika većinskih i manjinskih etničkih grupa u gradovima gdje zajedno žive. Generalno gledajući, ukupna tendencija ka prihvatanju odnosa sa pripadnicima druge etničke ili religijske grupe je osrednja: ne javlja se ni potpuno odbacivanje, ali ni potpuno prihvatanje. Pripadnici manjinskih grupa u svakom gradu su pokazivali nešto veći stepen prihvatanja odnosa sa pripadnicima većine, nego obrnuto. Na primjer, ispitanici srpske etničke pripadnosti u Sarajevu i Novom Pazaru su pokazivali veću tendenciju ka prihvatanju Bošnjaka, nego što su to pokazivali ispitanici ispitanici srpske pripadnosti u Banjaluci i Beogradu. Ova tendencija postoji u gotovo svim gradovima gdje smo radili istraživanje, a ima veze sa činjenicom da, prirodno, pripadnici manjinske zajednice imaju češći kontakt sa pripadnicima većine u svakodnevnoj komunikaciji. Pripadnici većine tek rijetko stupaju u kontakt sa pripadnicima manjine, te im oni djeluju daleki i nepoznati. Zamislite samo koliko je prosječni banjalučanin srpske etničke pripadnosti u situaciji da svakodnevno sreće i komunicira sa nekim Bošnjakom? Ili prosječni sarajlija bošnjačke etničke pripadnosti sa nekim Srbinom? Uopšte, za prihvatanje pripadnika drugih grupa, ne samo etničkih, je jako bitan kontakt, što potvrđuju i brojna psihološka istraživanja. I to ne bilo kakav kontakt, već kontakt na ravnopravnim osnovama, ljudi sličnog statusa, bez opažanja potencijalne ugroženosti ičijeg identiteta, koji je podržan vrijednosnim normama u konkretnoj zajednici.

Mi smo sa našim ispitanicima i razgovarali o temi prihvatanja odnosa sa pripadnicima drugih etničkih i religijskih grupa, npr. o temama prijateljstva, veze i braka. Većina ispitanika u diskusionim grupama nam je rekla da nemaju problem sa prijateljskim i ljubavnim vezama sa pripadnicima drugih grupa, ali da smatraju da bi bili pod pritiskom stavova lokalne zajednica, tj. da se njihova rodbina ili šire društvo ne bi složili sa ovakvim vezama. Neki od ispitanika su i imali ovakve veze i zaista su svjedočili o suptilnim i manje suptilnim oblicima neodobravanja. Jedan ispitanik nam je dočarao šta misli da bi njegovi roditelji rekli za njegov brak sa pripadnicom druge etničke grupe: "Ok, ovo je tvoj izbor, ali napravio si nam veliki problem." Lokalne vrijednosti i norme su veoma važni za razvoj tolerancije, ali ne treba misliti da su te vrijednosti i norme "upisane u kamenu" - one se mijenjaju u skladu sa drugim društvenim promjenama. Što su ljudi aktivniji, to će se i društvo brže mijenjati.

Među kojim identitetima ste primjetili najveći stepen netrpeljivosti i zbog čega se ta netrpeljivost javlja?

Netrpeljivost pojedinca može biti uzrokovana različitim faktorima, individualnim i društvenim. Osobe se međusobno razlikuju u pogledu toga koliko su sklone ili nesklone različitostima među ljudima i novim iskustvima uopšteno, a to je često povezano sa osobinama ličnosti i individualnim iskustvima. U ovom istraživanju smo se više bavili društvenim faktorima koji dovode do toga da grupe imaju slične stavove ili oblike ponašanja. Obično najveći stepen društvene netrpeljivosti prema drugima ima veze sa socijalnim identitetom za koji se najviše vežemo, a za koji postoji opažanje potencijalne ugroženosti i opasnosti. U zemljama našeg regiona politika je najčešće bazirana ne toliko na ideološkim razlikama, npr. lijevo-desno ili liberalno-konzervativno, koliko na identitetskim odlikama, tipa etničke ili religijske pripadnosti. Politizacija etničkog ili religijskog identiteta dovodi do pretvaranja ovih identiteta iz kulturalnih odrednica u zajednice za borbu za političku moć ili simbolički status. Politička moć može da odredi i stvarna sredstva koja se raspodjeljuju među ovim grupama, ali ljudima je još važniji simbolički status vlastitog kolektiva u odnosu na drugi kolektiv. To je dio našeg identiteta koji dobijamo od vlastite grupe, a na osnovu koga crpimo i dio vlastitog samopoštovanja. Tako, se uvijek poredimo sa pripadnicima druge etničke ili religijske grupe po raznim dimenzijama: moralnoj, estetskoj, sportskoj i slično. Obično u vlastitu korist.

Kako mladi gledaju na religiozni i etnički identitet? Da li ih mladi u većoj mjeri prihvataju ili su liberalniji po tom pitanju?

Mi smo istraživanje radili samo na uzorku mladih, tako da nismo poredili važnost etničkih i religijskih identiteta po generacijskim skupinama. Dosta ranijih istraživanja pokazuje da mladi pokazuju manje vezivanje za ove vrste identiteta od starijih ispitanika, zbog činjenice da su im zanimljivije neke druge stvari, poput prijateljskih ili ljubavnih veza. Takođe, formiranje društvenog i ličnog identiteta kod mladih je proces koji traje, oni još uvijek traže obrasce identifikovanja i fleksibilni su. Iz našeg istraživanja je vidljivo da mladi žele da preispituju društvene identitete, ali da ih društveni kontekst stalno podsjeća na važnost izvjesnih identifikacija. Treba imati na umu da mladi nisu izolovani iz društva u kome žive i da su takođe pod uticajem dominantnih formi društvenog identifikovanja. Ono što je, takođem vidljivo iz ovog istraživanja, kao i iz nekih ranijih, je da su mladi nepovjerljivi prema politici i društvenim institucijama i pokazuju izrazitu društvenu pasivnost i cinizam.

Ova "gadljivost" mladih prema političkim i društvenim procesima dovodi do toga da oni bivaju često pasivni posmatrači i primaoci društvenih uticaja. Takođe, treba reći i da političke i društvene strukture čine dosta da udalje politiku od mladih, odbijajući da se bave pitanjima koja su u interesu mladih, te odbijajući da se prilagode novim tehnološkim obrascima komunikacije, koji generalno mlade više zanimaju. Ipak, ako se u životu suoče sa preprekama i frustracijama ljudi mogu da bježe, zaobilaze ili se bore da ih prevaziđu. Dakle, ako žele društvo više prilagođeno sebi, reakcija ljudi na opažanje politike i društvenih struktura kao loših ne bi trebala da bude pasivnost, već prije aktivnost.

I za kraj, koji su osnovni zaključci istraživanja?

Pored svih ovih stvari o kojima sam već pričao, fokus našeg istraživanja je bio na složenosti, odnosno uključivosti socijalnog identiteta, te njegovoj vezi sa tolerancijom u društvu. Uključivost socijalnog identiteta bi se najkraće mogla opisati kao tendencija da uključujemo veći ili manji broj osoba u identitetske odlike koje posjedujemo. Na primjer, ako se neka osoba određuje kao Srbin, pravoslavac i građanin Srbije, on može da se identifikuje sa svim Srbima, svim pravoslavcima i svim građanima Srbije. Ovde mogu postojati razne strategije uključivosti. Npr. strategija najveće uklučivosti je kad se osoba identifikuje sa svim identitetskim odlikama, tj. za bilo kog bilo Srbina, bilo pravoslavca, bilo građanina Srbije kaže: "On/ona je naš/a." Najmanja uključivost se smatra kad se neko identifikuje samo sa onima koji spadaju u presjek ovih kategorija. U ovom slučaju samo Srbin pravoslavac koji je građanin Srbije "je naš/a", a svi ostali su "drugi".

Naše istraživanje je pokazalo da veći stepen uključivosti socijalnog identiteta pokazuju oni koji se slabije identifikuju sa etničkim, religijskim i nacionalnim identitetom. Ove osobe pokazuju veće prihvatanje pripadnika drugih etničkih i religijskih grupa, imaju kvalitetniji kontakt sa drugima, spremniji su za društveni aktivizam, imaju antidiskriminatorne stavove i preferiraju vrijednosti društvene jednakosti. Sklonost ka uključivim socijalnim identitetima je karakteristika koja se razvija kroz interakciju individualnih iskustava i društvenih konstrukcija, poput političkih, medijskih ili obrazovnih tretiranja problema različitosti.

Ljudska društva su kompleksni kolektivi, puni osoba različitih identitetskih ili kategorijalnih odlika, i umjesto da radimo na "čišćenju" društva od drugog i drugačijeg potrebno je raditi na njihovom prihvatanju. Učesnici u našem istraživanju i sami imaju neke prijedloge kako razvijati uključivije društvo, a dosta o svemu tome možete naći i na web sajtu . Moram napomenuti da su istraživanja fenomena složenosti socijalnog identiteta začeta u socijalnoj psihologiji u posljednjih desetak godina i Odsjek za psihologiju banjalučkog Filozofskog fakulteta u ovom pogledu sigurno predstavlja jednu od progresivnijih struja u socijalnim istraživanjima u regiji.

buka