Menu

Maske oslobađaju Istaknuto

satori na granicim prelazima BiHUkoliko ovih dana prošetate ulicama nekog bosanskohercegovačkog grada, ali i bilo kojeg drugog grada u svijetu, a u kojem se pojavio korona virus, uočit ćete ljude koji hodaju s maskama preko lica. Neki mediji su maske već okarakterisali „drugim licem korona virusa“.

 

 

Piše: Amela Delić

 

Nažalost, maske na licima samo su posljednja faza i fizičkog isključivanja ljudi jednih od drugih. Tri metra ili 1,80 metara, nije važno. Mi smo jedni od drugih udaljeni već svjetlosnim godinama, doduše mentalno, bolje reći ljudski.

Iako su ljudi prevashodno društvena bića, sveopća utrka u bogatstvu i ljubav prema tehničko-tehnološkim uređajima, karijerama, ugledu, postepeno nas je udaljavala jedne od drugih. Situacije poput trenutne mogu tako biti i dobar način da, kako bi to kazao Hebret Marcuse „pacificiramo našu egzistenciju“, usporimo, promislimo, vratimo se sebi i onima koje volimo, vratimo se čovjeku kao svrsi i cilju, a ne kao sredstvu i načinu. „Granice oslobađaju“, kazao je u jednom od svojih dijela Ulrich Beck. U 21. stoljeću, paradoksalno ali istinito – maske oslobađaju.

 

Iako nam se čini da smo danas osuđeni na kućne „logore“, izolaciju, karantine, „ograđene“ i prostore izvan slobode, ne bi bilo zgoreg promisliti šta nam to ustvari nedostaje u ovakvoj situaciji? Možda ipak ne možemo tek tako jedni bez drugih. Sada možemo beskrajno dugo surfati internetom, dopisivati se, dijeliti statuse i razmišljanja, praviti selfije… Ali nešto nam nedostaje. Nešto što nam sve tehnologije koje posjedujemo ne mogu supstituirati. Fali nam druženje, čovjek, priroda. Već nekoliko dana društvene mreže zasute su fotografijama ljudi koji su se, kako to vole kazati „samoizolovali“ u šumama, livadama, izletištima, uopćeno u prirodi, ili onome što je od nje ostalo nakon naših destruktivnih ponašanja.

 

Kada je, u svojoj kultnoj knjizi Tehnika i civilizacija, Lewis Mumfor objašnjavao postepeni ulazak mašine u čovjekov život, zapisao je i sljedeću, iznimno zanimljivu i poučnu misao:

 

„Činjenica je da je mašina svakako najsporije ušla u poljoprivredu, koja je imala funkcije da čuva i održava život, dok je bujala u onim dijelovima okruženja gdje je tijelo obično bilo tretirano najgrublje: naime, u manastiru, rudniku, na bojnom polju“. Razmislimo o ovom stanju kao dobrom načinu da detehniciziramo naše pretjerano tehnicirane i isposredovane živote. Je li nam trebao virus da nas nauči da je neposredna komunikacija, ljudski kontakt i rekacija – nezamjenjiva. Ako jeste, hvala mu. Mehanika je, kaže Mumford „postala nova religija i svijetu je dala novog mesiju: mašinu“. Ipak, e-nastava, e-komunikacija, e-život ne uspijeva zadovoljiti naše društvene potrebe.

Još jedna je stvar primjetna ovih dana. Ljudima fali njihova rutina. U prvim danima virusa, ljudi su kreirali mimove i statuse kojima su navodno slavili virus jer će konačno odmoriti od posla. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, a izolacija postala izvjesna, usklici ushićenja stišali su se. Možda ipak nije tako lahko biti sam sa sobom i svojim mislima, zatvoren u četiri zida. Zašto? Šta krijemo od sebe i s čime u sebi se ne možemo suočiti pa nam tako snažno nedostaju posao, tržni centri, kafići, diskoteke? Da li smo se do te mjere pretvorili u samo jedan od točkova u mašini svijeta da življenjem i životom doživljavamo samo rad? Je li nam naš vlastiti mentalni svijet postao, kako bi to Frojd kazao „unutarnje inostranstvo“? Naš strah od komunikacije u relanom svijetu i istovremenu vezanost i usmjerenost na tehnologiju i komunikaciju putem nje, psihologinja Sherry Turkle nazvala je „nelagodom u konekciji“, pojašnjavajući da nas „naša terapeutska kultura odvraća od unutrašnjeg života i usredsređuje na mehaniku ponašanja, nešto što ljudi i roboti dijele“. Ova situacija nam može poslužiti za povratak sebi samima, za samopropitivanje i samoanalizu. Možda bismo mogli svesti neke račune sa samima sobom, malo poraditi na sebi i svojim potisnutim emocijama, sada kada su nuždom isplivale na površinu jer više nema sniženja, crnih petaka, rasprodaja, gostovanja muzičkih zvijezda koja bi naše jastvo ostavile u stanju hibernacije i drijemeža. Šta ako je ovaj strah koji osjećamo, strah od slobode koja nam je „nametnuta“? Šta ako smo zaista već dobrano zabrazdili u robovanju, do te mjere da nismo ni osjećali da smo robovi?

 

Mnogi su tvrdili da između virtuelne i stvarne komunikacije i nema neke razlike, komunikacija je komunikacija – je li? Izgleda da ipak nije. Nedostaje nam ljudska riječ kazana “face to face” , fale nam drugi, jer samo posredstvom drugih možemo spoznati sebe. Online zajednica ipak nije zajednica u pravom smislu ove riječi. Možda drugačije ovo ne bismo ni shvatili.

 

Vrijeme je novac – svako malo vikao je svako ko je razumio, a bome i onaj ko nije razumio smisao ove sentence. Danas, vrijeme je zdravlje, vrijeme je kontemplacija, vrijeme je mir, vrijema sam ja sa samim sobom. Vrijeme je svuda – šta sa vremenom? Uglavnom je “vrijeme kao čisto trajanje, vrijeme posvećeno razmišljanju i sanjarenju, vrijeme odvojeno od mehaničkih operacija, tretirano kao gnusan gubitak” (Mumford). Imamo priliku da vrijeme konačno posmatramo odvojeno od zarađivanja, trošenja, gomilanja, “ubijanja” istog. Zašto ne iskoristiti ove vrijeme samo za sebe, ali ne za sebe u smislu u kojem nam to nude šoping centri, nego zaista za sebe, za svoju dušu i sebi za ljubav.

 

Poslednjih godina svi smo se pozivali na Orwella i Huksleya strahujući da će ljudi uskoro postati zombiji tehnologije, da će se dobrovoljno izolovati jedni od drugih, otuđiti i postati robovi tehno-političkog aparata. I zaista, bili smo na dobrom putu ka ostvarenju ovih strahova. “Princip masovne proizvodnje najzad je primjenjen i u biologiji.” – prestravljeno smo čitali Huksleyevu rečenicu iz “Vrlog novog svijeta”. Predviđao je svijet u kojem će čovjek kreirati drugog čovjeka po svojoj mjeri, čovjeka idealnog zdravlja, izgleda i intelektualnih sposobnosti – nadčovjeka. Rasprave koje čitamo iz medija a koje govore o modifikovanju genetskog materijala u čovjeka, o genetski modifikovanoj hrani, o biopolitici, činile su se kao ostvarenje najcrnjih Huksleyevih prognoza. Diksusije o ukidanju privatnosti, zloupotrebi informacija o našim životima na internetu, neodoljivo su podsjećale na život u Orwellovom romanu “1984”. A onda je došao virus i poručio nam – Vi ste samo ljudi.

 

I dobro je što jesmo, a dobro je i što smo se podsjetili na tu činjenicu. Nemamo razloga za strah od hakerskih napada, invazije vanzemaljaca, internet virusa, mreže ili “duboke” mreže. Jedino čega se imamo plašiti jese da možemo izgubiti jedni druge, da možemo izgubiti sebe. Neka nas ovih četrnaest ili više dana samoće nauče da cijenimo druge, sebe i samoću. Do sada smo bili usamljeni, vrijeme je da malo odmaramo u samoći koju smo zbog 24-časovne komunikacije počeli doživljavati skoro grijehom, prijestupom, drskošću. Mi imamo pravo na sebe i vrijeme za sebe. Od svih pouka koje izvučemo iz ove situacije, neka i ova bude jedna od njih.

 

https://bosanskamisao.ba

Copyright (c) 2006-2018 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com